Šabanović, inače rođeni Banjalučanin, živio je i radio u Banovićima na održavanju rudničke mehanizacije gdje je završio srednju mašinsku školu. Poslije rata u ovom rudarskom mjestu počeo se baviti ratarstvom i stakleničkom proizvodnjom povrća, a najviše voli rad u voćnjaku.
‘Kolega Fahrudin, s kojim sam radio, rekao mi je da bi bilo dobro da za svoje znanje imam i potvrdu, pa me nagovorio da se zajedno upišemo u Poljoprivrednu tehničku školu u Bijeljini. U početku sam se nećkao, jer sam već davno bio završio jednu srednju školu. Upisao sam se, ali me Fahrudin prevario. Kazao mi je da njegov mozak više ne može pamtiti i da nema strpljenja za učenje’, kaže Šabanović, koji nakon položenog ispita iz Biologije, ovih dana uči lekcije iz Neorganske hemije.
Fakultet je vanredno upisao prošle godine. Iz Tuzle u oko 60 kilometara udaljenu Bijeljinu putuje automobilom, piše dnevni avaz.
Vrijeme do početka ispita provodi u razgovorima s višestruko mlađim kolegama.
‘Razmjenjujemo mišljenja o mogućim ispitnim pitanjima, pričamo o tome ko je šta i koliko učio. Odemo negdje nešto pojesti i izađemo na ispit’, opisuje Besim svoje studentske dane.
Svakome će, kaže Šabanović, rado objasniti nešto o uzgoju voća i povrća.
‘Besplatno ću pomoći svima, naravno, ako znam odgovore. Za svaku sam voćku odgovoran, kao što je ljekar odgovoran za dijete. Dati suprotan lijek je i grehota i sramota. Ja ću, ako me zdravlje posluži, za koju godinu biti diplomirani agronom’, kazao je ambiciozni Šabanović.
