Postoje neki događaji koji su svojim značajem postali opće mjesto i dio su povijesti. To su događaji koji su svima duboko urezani u sjećanje i dio su kolektivne memorije. Povijest sporta poznaje ”tri čuda”. Jedno je ono u Bernu kad su Zapadni Nijemci u finalu Svjetskog prvenstva 1954. pobijedili godinama nedodirljivu Puškaševu mađarsku ”Laku konjicu”.
Drugo je ”Čudo na ledu”, kad su na Zimskim olimpijskim igrama u Lake Placidu 1980. američki sveučilištarci šokirali svijet pobijedivši nepobjedivi sovjetski hokejaški stroj, a treće je ono u Istanbulu.
Liverpool, je već imao četiri naslova prvaka Lige prvaka, ovo finale mu je ujedno bilo i šesto, te prvo nakon Heyselske tragedije, koja se dogodila u finalu 1985. na Heysel stadionu. Milan, koji je do tada šest puta osvojio natjecanje, ovo finale mu je bilo drugo u tri godine, te deseto ukupno.
Milan je od početka bio favorit utakmice i poveo je već u prvoj minuti susreta pogotkom kapetana Paola Maldinija (bio je to najbrži gol u povijesti Kupa/Lige prvaka). Hernán Crespo je postigao još dva pogotka do kraja poluvremena i bilo je 3:0.
Legenda kaže da su igrači Milana počeli slaviti već u svlačionici na poluvremenu. Jer, zaboga, tko se može protiv Talijana vratiti nakon takvog zaostatka. Međutim, igrači Liverpoola su na teren u drugom dijelu ušli uz pjesmu svojih navijača “You ‘ll never walk alone” i u samo šest minuta napravili su spektakl.
U periodu od 54. do 60. minute Steven Gerrard, Vladimir Šmicer i Xabi Alonso zabijaju tri gola i vraćaju utakmicu na početak. Pred sam kraj utakmice Andrej Ševčenko je imao zicer nad zicerima, no vratar ”Redsa” Jerzy Dudek čudesno brani i tako najavljuje večer svog života.
Rezultat je ostao isti i u produžetcima, pa se pobjednik morao odlučiti jedanaestercima. Već u prvoj seriji Serginho promašuje cijeli gol, a poslije Dudek brani udarce Pirla i Ševčenka i pjesma navijača Liverpoola mogla je početi.
