Prije tačno 30 godina Olimpijski plamen obasjao je Sarajevo. Proteklih sedmica plamen je ponovo upaljen, ali ne olimpijski. Demonstranti su u naletu bijesa palili zgrade vlade i ostale državne institucije, a razlog tome je neimaština, loša privreda i “ustajali” društveni i politički život, piše u svojoj kolumni Igor Štiks, Sarajlija koji trenutno živi u Edinburghu.
“Kada je davne 1984. godine plamen osvijetlio Sarajevo, ja sam živio tačno preko puta Olimpijskog stadiona. Moja porodica i ja nismo mogli dvije sedmice spavati zbog jačine plamena, odnosno blještavila. Ali, bili smo jako sretni. To je bio plamen prosperiteta, mira i beskrajnih mogućnosti.
Tada je Sarajevo predstavljalo sliku onoga čemu je Evropska unija težila – prosperitetna, raznolika i sekularna zemlja sa naprednom industrijom, zemlja socijalne jednakosti i konstantnog privrednog rasta.
Evropska unija nije uspjela ostvariti te ambicije.
Postoji još jedna scena iz ne tako davne prošlosti. Deset godina nakon Olimpijskih igara Sarajevo je bilo u ruševinama. Gradovi su bivali opkoljeni i uništavani, nevini ljudi su postajali žrtve nacionalizma i sektaštva, zemljom su se nizali koncentracioni logori i masovne grobnice.
Evropa je to nijemo posmatrala.
I sada ponovo Bosna i Hercegovina drži ogledalo Evropi. Gradovi u BiH nalikuju Londonu u ljeto 2011. godine i predgrađima Pariza 2005. godine kada je uslijedila eksplozija bijesa i uništavanje svih simbola političke, društvene i ekonomske moći.
Gotovo 20 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma čini se kao da su lokalne elite i međunarodni igrači postigli konsenzus samo u jednoj stvari, a to je kako brzo vratiti kapitalizam. Tako je masovna privatizacija dovela do gotovo potpune deindustrijalizacije.
Rezultat toga su etno – nacionalističke elite, uveliko odgovorne za rat, a opet nagrađene u miru. To je elita koju međunarodna zajednica i EU, preko svojih marginalnih političara koje šalju u svojstvu “visokih predstavnika” tretiraju kao glavne partnere.
No, postoji jedna velika razlika u neredima u BiH i onima koji su se dešavali u drugim evropskim gradovima. U BiH se nije dogodila pobuna diskriminisanih grupa koje se teritorijalno nalaze na periferiji velikih gradova. To je pobuna cijele populacije koja je živjela u bijedi, političkoj, ekonomskoj i društvenoj.
Upravo zbog toga BiH je slika budućnosti Evrope: neukrotiva puplacija izmorena mjerama štednje i prepuštena sama sebi nakon raspada i ostataka socijalne države, bez izgleda za ekonomski rast, na čelu sa sumnjivom elitom.
Međutim, BiH šalje u svijet još jednu sliku. Riječ je o plenumima koji su pokrenuti u brojnim gradovima, a najpohvalniji primjer je plenum u Tuzli koji je jasno iznio svoje zahtjeve i već donio neke promjene u lokalnoj zajednici preko Skupštine TK.
U BiH je riječ o običnim ljudima koji su očajni i ljuti, ali u isto vrijeme odlučni da se bore za bolji život, uprkos institucionalnim preprekama.
BiH prikazuje moguće scenarije nemira u evropskim gradovima, ali i izlaz kroz borbu građana za socijalnu pravdu, jednakost i demokraciju. BiH nudi sliku onoga što Evropa mora postati kako opet ne bi pretrpjela katastrofu kao onu prije jednog stoljeća kada se desio atentat na Franza Ferdinanda i počeo Prvi svjetski rat.
Hoće li Evropa shvatiti poruku bh. javnosti? Hoće li Evropa zanemarivati ovaj plamen koji se razbuktao dok ne bukne u nekom drugom dijelu kontinenta, ili će tada možda biti prekasno?”, navedeno je u tekstu.
