Neovisno od toga koliko bi neke tradicionalne porodice bile protiv toga da se njihovi sinovi vjenčaju sa „vlahinjom“(Srpkinjom), „šokicom“(Hrvaticom) ili „balinkurom“ (Bošnjakinjom/ muslimankom), ipak to smatraju „manjim zlom“ nego da im kćerka, odnosno sin uđe u brak ili vezu sa egzotičnom strankinjom, pogotovo sa „čudno“ odjevenim Afrikancem (za kći) ili Azijatkinjom (za sina), makar bili „iste vjere,“ šta god to danas značilo…
„Pitao tako jednoga vrli pitac neki, a kto je taj, šta je taj da prostiš, gdje li je taj, odakle je, kuda je, taj rasizam rekti?
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Rasizam da prostiš, u jednom regionu imade, i priprost i blentav da prostiš, i nesvjestan i svjestan, i ktomu još da prostiš, prisutan do dna.“
Ovakvo nakaženje legendarnog „Zapisa o Zemlji“ od Maka Dizdara, nažalost ima smisla za temu ovoga članka, sviđalo se to nekom ili ne. Tematika je očito domaći rasizam. Izraz ‘domaći’ se ovdje odnosi na balkanski region, prvenstveno područje nekadašnje SFRJ, sa naglaskom na Bosni kao specifičnoj sredini. Možda se neko zapita, otkud sad rasizam u našim krajevima, kad smo navikli uglavnom na šovinizam i klasični balkanski nacionalizam. Recimo da je takvo pitanje logično, jer se priča o lokal-nacionalizmu, regionalno, kao i šovinizmu, bilo vjersko-religijskom ili državnom, vrti već decenijama. Da bi se odgovorilo na ovo, nužno je podsjećanje kako rasizam ima više tumačenja, više različitih manifestacija (ne samo onu sa američkih filmova), i moguće je biti rasista i nesvjesno.
Jedan od bezbroj povoda za ovu temu, jeste i aktuelni talas bogatih arapskih doseljenika u okolinu Sarajeva, te još neke bosanske krajeve, uz prateću reakciju lokalnog stanovništva na sve to. Možda bi se ovdje uklopila i priča o kontroverznoj arapskoj veleinvesticiji zvanoj „Beograd na vodi,“ mada se o tome može još raspravljati. Kako je poznato, u jednom dijelu bosanske javnosti traje podjela na one koji su za i na one koji su protiv arapskih investicija, skupa sa arapskim doseljenicima i privremenim turistima. Najosjetljivije dio u priči o bosanskim Arapima jesu mutni načini njihove kupovine zemljišta, nekretnina i korumpiranost onih koji omogućuju sve te prodaje, bilo da se radi o fiktivnim agencijama za nekretnine ili opštinskim funkcionerima koji bi za solidan novčani iznos prodali bilo kakvo zemljište. U tome je najspornija nejasnoća oko vodozaštitnog područja popularnog izletišta Vrelo Bosne, koje je inače pretvoreno u nacionalni park. Navodno je neki arapski bogataš kupio zemljište što djelimično stoji na vodozaštitnoj zoni vrela Bosne, ali je istraga oko ovog slučaja i dalje u toku.
Ipak, veliki dio domaće javnosti i takozvanih običnih građana najmanje se bavi ovom stranom doseljavanja ili prolaska Arapa kroz zemlju, kao i drugih stranaca, a najviše njihovim izgledom, jezikom, običajima i ponašanjem. Bosanski akademik i vrsni arabista, profesor Esad Duraković, pokušao je da skrene pažnju na činjenicu da ono što je najviše sporno u vezi sa bogataškom klasom Arapa u Bosni, ili čak u regiji, ima veze uglavnom sa njihovim kupovanjem kvalitetnih zemljišnih parcela, stavljanjem u grunt na možda nelegalan način, prisvajanjem nekretnina, dok je skoro sve ostalo sporedno. Naglasivši da mu ne smetaju Arapi kao takvi, on je stvari koncizno pojasnio pod ovim linkom. Ali ovdje se nećemo baviti nejasnim poslovnim projektima, niti čudnim „ekonomskim“ strategijama, iako indirektna tematska veza postoji. Pojašnjenje kako je moguće biti nesvjesni rasista, predstavićemo kroz nešto malo domaćih izreka, viceva, stihova i događaja. To je dio pismenog i usmenog naslijeđa, te dio mozaika ovdašnjeg mentaliteta, sa čime smo svi odrastali.
Rasizam i renesansa
Domaći nacional-šovinizam, kao na relaciji Srbi-Bošnjaci, ili Albanci-Srbi, ili Hrvati-Bošnjaci, pa onda Bošnjaci-Srbi, pa Srbi-Hrvati, može se proširiti sa dodavanjem Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca, što može imati geografsko državnu osnovicu, kao recimo Bosanci -Slovenci ili Slovenci-Hrvati. Zbog simbioze između kvazietničke pripadnosti i one religijske, pojave se i vjerski pojmovi šovinističkog usmjerenja jednih na druge. Svi pobrojani se povremeno, kako svjesno tako i nesvjesno, rasistički odnose prema Romima odnosno Ciganima, bilo gdje na Balkanu. No, ima još jedno ispoljavanje rasizma koje se ponekad zajednički ističe i u Bosni, a i regionalno. Evo prvog primjera među starim vicevima, kojima se ističe rasizam što najviše objedinjuje Srbe, Bošnjake i Hrvate, i ne samo njih.
„Nakon dužeg boravka u Africi, Mujo se vraća u Bosnu. Na aerodromu ga dočekuje Suljo (ili Haso, zavisi u kojem dijelu ex Yu se priča vic). Ne znajući da se Mujo vraća sa Afrikankom u društvu, Suljo ga vidi kako izlazi iz aviona sa tamnoputom Afrikankom koja je imala naušnice izrađene od životinjskih kostiju, egzotični prsten koji visi sa nozdrve, i još gomilu šarenog nakita iz svog plemena. Rezignirani Suljo, gledajući u Afrikanku, dočekao je Muju riječima: Eh dragi Mujo, lijepe li su naše Vlahinje.“
Navodno imamo verziju istog vica u suprotnom smjeru, gdje bi se na kraju reklo nešto kao: „Lijepe naše balinkure.“ U svakom slučaju, rezultat je isti. Neovisno od toga koliko bi neke tradicionalne porodice bile protiv toga da se njihovi sinovi vjenčaju sa „vlahinjom“(Srpkinjom), „šokicom“(Hrvaticom) ili „balinkurom“(Bošnjakinjom/muslimankom), ipak to smatraju „manjim zlom“ nego da im kćerka, odnosno sin uđe u brak ili vezu sa egzotičnom strankinjom, pogotovo sa „čudno“ odjevenim Afrikancem (za kći) ili Azijatkinjom (za sina), makar bili „iste vjere,“ šta god to danas značilo. Nećemo sada još o istim spolovima. Naravno da postoje izuzeci, niti sve porodice tako osjećaju niti tako misle, ali riječ je ovdje o društveno dominantnoj ‘filosofiji.’ Nije čak bitno ni da li većina tako misli ili se ponaša, pošto dežurni osjećaj može dominirati čak i onda kada nije većinski prisutan u mislima ljudi neke sredine.
Kroz ovakve viceve rasizam postaje „simpatičan,“ pa se preuzima u masama kao nešto šarmantno i narodski. Njime je prikazano kako se takozvana međuetnička, međuvjerska ili međunacionalna tolerancija ograničava, moguće više nesvjesno, samo na domaće etno pojmove. To već spada u takozvani kulturološki rasizam, pri čemu nije samo boja kože upitna, nego i nečiji stil odijevanja te drugačiji način života u odnosu na konkretno podneblje. Toga ima, naravno, svuda po svijetu, ne samo u Bosni ili na Balkanu. Problem nastaje kada oni koji spadaju u kategoriju domaćeg kulturološkog rasizma, sebe ne vide kao takve, nego vide kao negativce samo one rasiste koje gledaju u američkim filmovima. Jer, smatra se kako je dovoljno ‘voljeti’ populacije sa prostora Bosne, i to je to, drugi kao da ne postoje, osim u filmovima, u stripovima i na međunarodnim aerodromima. Vrlo sličan odnos je postojao na području nekadašnje SFRJ. Čuvena formula bratstva i jedinstva bila je svedena samo na populacije, narodnosti, manjine i društvene klase koje su živjele unutar granica Jugoslavije. Svi ostali su bili eventualno „dragi gosti,“ a već znamo i za popularnu izreku – „svakoga gosta tri dana dosta.“ Bilo je doduše u Jugoslaviji studenata iz država članica pokreta nesvrstanih, Crnaca, Azijata, Indijaca i Arapa, ali nikad u tolikom broju ili dovoljnom vremenskom periodu da bi se većina lokalaca navikla na njih. Zbog toga je valjda Goran Bregović svojevremeno izjavio kako se nijedan jugoslovenski velegrad, pa ni Beograd, ne mogu smatrati svjetskim metropolama dokle god im na skoro svakom ćošku zgrade ne bude po jedan Crnac koji svira saksofon ili usnu harmoniku. Nije ovdje bitan muzički instrument, jer je Bregovićeva izjava parafrazirana, sa zadržanom istom suštinom.
Nego, da pregledamo još jedan stari primjer nesvjesnog domaćeg rasizma, istaknut u ovom stihu: „Ljudoždere iz Azije doveo je na Terazije.“
Nije nam ovdje važan stari hit Riblje Čorbe, odnosno jedan stih iz pjesme. Nije bitan ni stav Bore čorbe, nego to što je on slobodno prenio u stih ono što su mnogi Jugosloveni nekad ispotiha govorili, vjerovatno i mislili, ali se ne bi usudili to reći javno. Dakle, sebe su smatrali „kulturnim Evropejcima“ koji su kao prisiljeni da gledaju kako se „niže rase ljudoždera“ sa drugog kontinenta šetaju beogradskim Terazijama koje su opet sinonim za kulturnu Evropu u ovom slučaju, iako su za potrebe stiha Terazije posuđene samo zbog rimovanja sa omraženim kontinentom. Možda bi se u priču o Aziji uklopio i pravoslavni pop sa poznatog snimka vojne jedinice Škorpioni, uoči njihovog strijeljanja zarobljenih Srebreničana 1995. godine. Naime, taj pop je, držeći govor Škorpionima, u toliko prežvakanom narativu o „povampirenim Turcima,“ pored ostalog napomenuo kako Turci dolaze iz Azije, ne bi li podsjetio vojsku da se oni „bore i za kontinent“, a ne samo za srpstvo. Za današnji vremenski period, otvoreni rasizam ove vrste, posebno je izražen u beogradskom sedmičniku Geopolitika. Uredništvo ovog lista i ne krije svoje navodne strahove, sa epskim prizvukom, od genetskog miješanja Srba sa populacijama koje nisu iz Evrope, posebno sirijskim, iračkim ili afričkim izbjeglicama i emigrantima. Određeni broj Bošnjaka ima sličan odnos prema Arapima i Turcima, što je djelimično temeljeno na skoro pa tradicionalnoj bosanskoj iskompleksiranosti. Neki Bošnjaci, želeći da sebe predstave kao Evropljane, psuju „cigansku majku“ Arapima u sarajevskim taksijima, i često podvlače za sebe kako nisu Turci, čak i onda kada ih niko ne pita za tako nešto.
Zanimljivo je ovdje podvući malu razliku u odnosu na kulturološku ksenofobiju u Zapadnoj Evropi ili Sjevernoj Americi te Rusiji. Naime, ljudi svih rasa svijeta danas žive širom Zapada i većeg dijela Istoka. Tamo je vremenom došlo do skoro pa iskorijenjivanja rasizma temeljenog na vanjskom izgledu, boji kože ili fizionomiji lica i tijela. Iako takav rasizam i dalje postoji, tamošnja netrpeljivost se više odnosi na drugačiji način života u odnosu na opšteprihvaćeni kapitalistički, ili materijalistički, što će reći ‘zapadnjački.’ Zato u pojedinim državama Istoka i Zapada raste netrpeljivost prema muslimanima. Ne preziru ih desničari ili neupućeni građani zato što su muslimani, ili što mnogi od njih nisu bijelci nego zato što drugačije žive, imaju drugačiji kodeks organizacije dnevnog življenja i ponašanja. Arapi, Crnci, Azijati i Turci su na Zapadu prihvaćeni, najviše u onoj mjeri u kojoj se utope u imitacije američkog stila življenja i ponašanja, koji je prekopiran širom Evrope. To podrazumjeva život na kreditne kartice, slične automobile, slično odijevanje, slično ponašanje, pomodarsko obilježavanje Valentinova i Božića, obavezno cuganje vikendom, slične psovke, ista muzika, isti vicevi, ista vrsta klubova za izlaske, pravljenje pojma – Indijanci, sinonimom za divljaštvo, obožavanje kompjutera itd.. Za to vrijeme, na Balkanu raste i ova vrsta netrpeljivosti, a da pritom nije iskorijenjen ni rasizam takozvane stare škole. Određeni broj muslimana u Bosni, koji praktikuju religiju, ima i dalje poteškoće sa kompleksom niže vrijednosti, te se povremeno okreću nekom lokal-nacionalizmu, iako valjda znaju da rasizam i nacionalizam nemaju uporište u Islamu. Zato se osjete razapeti između odanosti duhovnom poimanju svijeta sa jedne, i svjetonazora temeljenog na patriotizmu sa druge strane. U takvoj poziciji ponekad šalju kritike protiv prisustva Arapa u Bosni, ili protiv Turaka, ne bi li se uklopili u modernizam, a ponekad ih brane od tuđih napada.
Djeca su vojska najjača
Sada se možemo podsjetiti još jednog starog vica, i to iz vremena pokreta nesvrstanih.
To je ono kada se negdje u afričkoj džungli (po nekim verzijama u amazonskoj džungli, ali ovdje je svejedno) srušio diplomatski avion sa ministrima vanjskih poslova SAD, SSSR i Jugoslavije. Svi su preživjeli pad aviona, ali su ih zarobili pripadnici nekog kanibalskog plemena domorodaca koji su poslije htjeli da ih skuhaju i pojedu. Poglavica plemena im je dao mogućnost da se izvuku od vlastitog kuhanja tako što će se predstaviti, pa ako impresioniraju poglavicu, neće biti pojedeni. Najprije se predstavio američki političar, ali poglavica ni ostali u plemenu nisu čuli ni za njega ni za Ameriku, pa su ga bacili u kazan. Potom je sovjetski ministar predstavio sebe i svoju zemlju, ali sa istim rezultatom, te i njega baciše u kazan. Onda je jugoslovenski kandidat (u nekim verzijama je to bio Budimir Lončar) pomislio da ako urođenici nisu čuli za Sovjetski Savez niti za Ameriku, on tek nema šanse sa Jugoslavijom. Ipak je spomenuo riječ Jugoslavija, na šta je poglavica reagovao radosno, uzviknuvši kako njegov brat studira u Beogradu, i kako voli Tita.
Ovaj vic se direktno nastavlja na onaj stih o tome kako je Titova Jugoslavija bila u savezu sa zemljama divljaka koji jedu ljude. Vic je naravno bio popularan prije 1990, dakle prije takvih destrukcija, takvog sadizma, takvih laži i takvih pokolja koji su ispali gori i od samog kanibalizma, ali ovaj put među Evropejcima. Naravno, Drugi svjetski rat je ovdje suvišno spominjati, kao i prvi, znajući da su oba rata bila dominantno euro-bjelačka, sa ostalima koji su uvučeni u taj haos, naročito na područjima evropskih kolonija širom Azije i Afrike. Afroazijski kanibali iz džungle, ako ih još ima, ispali su iskreniji od balkanskih vampira. Jer, ovi domaći se prave napredni samim življenjem na evropskom kontinentu, pa lakše sebi priušte neiskrene ljudožderske stihove kao primjer evergreen: „Druže Slobo šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate.“ Ili recimo: „Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi.“
Vezano za miks vjerskih predrasuda u kombinaciji sa rasnim, zgodno se prisjetiti slučaja u Zagrebu od prije nekih desetak godina otprilike. Navodno je u katedralu tokom misne službe, ušao tamnoputi momak, vjerovatno libanonskog porijekla, otvorio svoju bibliju na arapskom jeziku, i počeo da čita. Prisutni su pomislili da se radi o Arapu muslimanu koji je došao da provocira, pa su ga izbacili, jer im je teško bilo shvatiti da postoje Arapi katolici, i da postoje biblije na arapskom jeziku.
Što se tiče azijskog kontinenta, sjetimo se povremene verbalne, u nekoliko slučajeva i fizičke netrpeljivosti prema Kinezima koji su dolazili mahom u Bosnu i Srbiju prije par decenija. Neki od Kineza su ovdje ostali, mnogi su otišli negdje drugo, a neki su se vjenčali sa lokalcima. Bilo je pljuvanja i psovanja prema onim Kinezima koji su dobili, iznajmili ili kupili neke poslovne prostore u i oko Sarajeva, te u Novom Sadu i Beogradu, naravno od ljubomore lokalnih pijačara i švercera. Čim ljubomora nastupi, šovinizam se odlično nakalemi na to.
Prošle godine je na južnoj strani takozvanog istočnog Sarajeva, omladinsko udruženje „Alarm“ organizovalo predavanje pod naslovom “Prijeti li nam opasnost od najezde Arapa u Istočnom Novom Sarajevu”. Građane su na predavanje pozivali sa ogromnog plakata u centru opštine. Gost predavač bio je dr. Darko Trifunović. I naziv predavanja i predavač i lokacija, dovoljno govore o čemu se ovdje radilo, uz podsjećanje da je ovakav cirkus imao veze sa predstojećim izborima.
Evo za kraj i friškog primjera domaćeg rasizma koji se neizbježno sa tupavosti nekih današnjih roditelja, prenio na tupavost njihove djece.
Novinski izvještaj kaže sljedeće: „Sarajevska novinarka Ika Ferrer Gotić objavila je kako je njena 11-godišnja kćerka pokušala izvršiti samoubistvo zbog rasistički potaknutog vršnjačkog nasilja. Djevojčica je, kako je napisala majka, svakodnevno trpjela teške verbalne napade samo zato što je tamnoputa. Nebiranim riječima, jer je to bio jedini način da skrene pažnju na problem, majka je uzdrmala javnost: ‘Djevojčica kojoj su prvi dan škole, te neke 2011. godine, nanosili tjelesne povrede jer ima drugačiju boju kože, jer je lijepo odgojena i jer je moja kćer. Moja, one o kojoj ništa ne znate, a trošite vrijeme nagađajući. Sacha. Dijete koje je svakodnevno trpjelo teške verbalne napade. Dijete kojem ni uprava škole nije pomogla jer je to sve bilo ‘dječije’. I tako to traje šest punih godina. Upravo ta Sacha je u četvrtak pokušala da izvrši samoubistvo’, napisala je Ika. Mediji u regiji prenijeli su ovu priču, a to je, nažalost, otkrilo još neke slučajeve rasizma. Tako je na TV RTL u Hrvatskoj intervjuirana djevojčica Dalal, porijeklom iz Sirije, koja je bila predmet verbalnog nasilja. ‘Ne želim biti cigan arapskog roda’, napisao je jedan njen vršnjak.“
Ni ovakve pojave nisu nove. Za vrijeme Jugoslavije dešavala su se slična šikaniranja tamnopute romske djece, od strane druge djece u školama. Ipak, sankcioniranje i tabuiziranje ovih stvari bilo je nekad jače, i nije ih toliko kao danas bilo u medijima. Ali također, u odnosu na to famozno – nekad, nije bilo ni toliko Kineza, Crnaca, Arapa i meleza kao danas, pa su i odraslim i nedoraslim rasistima ovih prostora možda dosadili Romi, te im se inspiracija širi.
Radi lakšeg podsjećanja koliko su ti branioci svoje rase ili svoje domovine dvolični, treba samo vidjeti rijeke, livade i planine širom Bosne. Smeće, plastične kese, plastične flaše, nalaze se svuda oko nas. Uglavnom su ih tu ostavili domaći rasisti i genetički čistunci. Ukoliko se ispostavi da će rijeke, jezera , zelenilo i vodu općenito, doseljeni Arapi, Turci, Rusi i Azijati, Zapadnjaci više čuvati nego lokalci, ili ukoliko će jednog dana sve to očistiti, onda nije teško zaključiti ko ima više pravo na zemlju. Možda bi i oni bacali smeće svuda, to još ne znamo. Ali eto, treba sačekati pa će se vidjeti neke stvari. Ostaviti dovoljno vremena da domaći rasisti, i oni svjesni i oni nesvjesni, skupa sa arogantnim šovinistima, nacionalistima i patetičnim šatro patriotama, prestanu bacati smeće po prirodi oko njih, ne bi li pokazali afroazijskim doseljenicima i prolaznicima kako „vole“ ono za šta kažu da brane.
