Alifakovac bi se tih dana pretvorio u trgovačku zonu gdje bi od dna do vrha stajali prodavci sa svojim stadima. Runa ovaca bila bi išarana crvenkastim i zelenim bojama kako se valjda nebi izmiješala sa ovcama iz stada drugih prodavaca. Uz i niz Alifakovac bi hodali zainteresirani kupci postavljajući uglavnom pitanja o cijeni. Cjenkanje je bilo ponekad uspješno, ponekad bezuspješno.
Neki prodavci bi bili spremni upasti u tu zabavnu igricu. Drugi bi na prijedlog smanjenja cijene samo odmahivali glavom i uz mrmljanje o posebnosti svojih ovaca udaljavali se od „nerazumnih kupaca“. Raspravljalo bi se i o podrijetlu ovaca, o njihovom zdravstvenom stanju a često pitanje bilo bi: „da li je ovan ili ovca“? To je bilo kod nas vrlo važno pitanje jer bi se uvijek izvukla neka crnjak priča o tome kako su neki poznanici kupili za kurbana ovcu koja samo što se nije ojanjila.
Žubor vode i smijeh djece
Tu priču nikad nisam volio slušati, pa je neću ni prepričavati. Uglavnom, osim neprijatnosti, takva ovca se ne može ni uzeti za kurban po islamskim propisima. Onda bi oni stručniji prepipali ovcu da se uvjere da li prodavač govori istinu ili ne. Kod nas je glavna pregovaračica bila mama jer je otac više izgledao poput nas, te bi sa nekim dječijim smiješkom uživao u čudnjikavoj slici Alifakovca. Vjerovatno bi se ponekad sjetio i svog djetinjstva i njegovog oca s obzirom da se jedan od tri kurbana kupovao upravo za našeg dedu koji je opet kurbane uzimao svojoj majci i ocu, a oni svojim, oni svojim i tako dalje idući u daleku prošlost naše familije. U tih nekih 500 godina naša familija sa tim povelikim stadom kurbana slijedi put uspostavljen u doba poslanika Ibrahima a.s. (Abrahama) kome se Bog smilovao dajući mu da žrtvuje kurbana umjesto vlastitog djeteta. Ibrahim je i ime našeg najstarijeg poznatog pretka.
Kada bi se napokon odabrali kurbani onda bi slijedilo traženje prijevoza jer tri kurbana nisu mogla stati u našu Bubu, a kasnijih godina možda su se i mogli nagurati u gepek Golfa S paketa, ali sumnjam da bi otac to uradio.
Stara kuća u kojoj je živjela uvijek je bila otključana, a nakon što se uđe na ulazna vrata, prolazilo bi se kroz unutarnju zatvorenu avliju, pa preko škripavih stepenica ulazilo u kamariju. Velika soba s minderima koji su se pružali ispod prozora i četvero vrata iz kojih se ulazilo u različite sobe. Kod nje se ulazilo na desna vrata suprotna od ulaza u kamariju. Uz sami ulaz stajala je kraljica peć a Taba bi uvijek sjedila uz prozor i obično bi čitala neku knjigu. Čini mi se da je uvijek čitala. Za djecu je izvodila, kao i sve nane, onu čaroliju, uvijek odnekud izvlačeći slatkiše. Bezobzira što nije često izlazila, uvijek je znala sve što se događa u ulici.
Mjedenički događaj
Eh, Taba je prije kurbane sama kupovala i držala ih u svojoj avliji negdje do 70-tih kada se dogodio jedan čuveni Mjedenički događaj. Te godine je nekako pobjegao Tabin kurban. Krenula je za njim, brzo koliko je mogla. Vidjevši Tabu kako „juri“ /jer juri nije nikad bila riječ koja ide uz Tabin hod/ za odbjeglim kurbanom pridružila joj se cijela mahala. Među njima je bio i komšija Dragan koji je najčešće prepričavao ovu priču. Mahala je započela utrku s kurbanom koji je prvo strčao niz Zembiljevu ulicu, te se preko mosta Drvenije zaputio put Titove ulice. Sreća, pa tih godina nije bilo puno auta. Kurban je protrčao kroz Titovu a onda preko Velikog parka krenuo ka Koševu. Možda bi huda ovca negdje i stala ali prepadnuta bučnim komšijama iz naše mahale nastavila je trčati bez stajanja. Zapravo, zaustavila se tek kilometrima daleko od naše mahale u jednom stadu na Šipu gdje se Tabin kurban sakrio među ostalim ovcama. Uslijedilo je natezanje s gazdom stada koji je na kraju popustio i vratio odbjeglog kurbana. Helem, od tada je naš otac bio zadužen za kupovinu i brigu o Tabinom kurbanu.
Kurbani bi bili smješteni kod nas u šupi koja se nalazila u avliji. Kao mali, rado bi povremeno provirivali u šupu i rastuživali se dok gledamo u oči kurbana čija nam je sudbina bila već poznata. I dan danas osjetim izmiješane mirise ovaca i ćumura koji se nalazio u šupi.
Ujutro bi došao kasap, koji bi se uglavnom čekao, i počelo bi klanje kurbana. Mi bi kao djeca provirivali iza zavjesa na prozorima i gledali scenu koja bi uvijek izazivala izmiješana osjećanja. S jedne strane bilo je to nešto što se treba uraditi, a s druge neka tuga i poneka suza za kurbanima s kojim smo se još sinoć igrali u šupi. Uslijedilo bi siječenje mesa na velikoj demirliji koju nam je neko maznuo u ratu, pa potom dijeljenje kurbana. To je bio najuzbudljiviji trenutak. Prvo bi kurbane dijelili po ulici. Krenuli bi od početka ulice pa prema kraju. Brat i ja smo to radilo dosta brzo, a u par godina već smo dobro znali ko koliko daje bajramluka pa je i odlazak s kurbanom na neka vrata bio ispunjeniji entuzijazmom od nekih drugih. Dječija posla. Naravno, kod Dragana bi čuli priču o Tabinom odbjeglom kurbanu. Nakon što bi podijelili kurbane po ulici sjeli bi u auto i krenuli s ocem vozikati se i dijeliti kurbane po gradu. Komadi mesa posuti ćurekotom i ceduljicama sa imenima bili su uredno složeni na nekoj tepsiji i zapakovani u celofan sa šarenim mašnama. Išli bi od kuće do kuće, od zgrade do zgrade. Otac bi čekao u autu a nas dvojica bi poput projektila izlijetali iz auta i trčali do vrata s kurbanima horski izgovarajući: “Bajram barećola“.
Obično bi se onima koji također kolju kurbane nosio manji komad mesa, a onim koji ne kolju veći. Kurbani su se nosili svima bez razlike na vjeru. I danas se sjećam svake mahale koje su mi se tada činile nekako bajkovitim. Prvo bi podijelili kurbane na Bistričkoj strani, a onda na Vratniku. Od Garibija bi se spustili do nekadašnje Kozaračke (Očaktanum) gdje bi napravili pauzu kod Spaha. Zadnji na listi su bili Mustafići i Čengići i kod njih bi, sjećam se, uvijek dobivali najviše love za bajramluk. Iz te dječije perspektive bio je to šećer za kraj.
I onda je došla osamdeset i neka godina. Dan uoči Kurban bajrama. Meni i bratu se tada čitav svijet vrtio oko lopte koju nebi ganjali po ulici samo onda kada spavamo, a nerijetko i tada zabijajući nezaboravne golove u našim snovima. U avliji su se već nalazila tri kurbana. Otac i mati izlaze iz kuće, sjedaju u bubu i zaustavljaju se pored nas. Objašnjavaju nam kako idu u kupovinu, a da ja i Sead obavezno prije akšama uvedemo kurbane u šupu. Kako je vjerovatno to neki važan dio utakmice mi tek registriramo to što su rekli i nastavljamo s igrom. Ipak, kad se počelo smrkavati sjetismo se kurbana i zatražismo da se igra malo prekine da ih uvedemo u šupu. Za nama krenuše sva djeca. Sead i ja ulazimo u avliju, a na stepeniku od avlijskih vrata sjedoše i djeca. Među njima je i Meli. Meli sam dobro upamtio jer će ona biti ključni krivac za ono što slijedi. Bila je malo krupnija od nas. Avlijska vrata su otškrinuta i Meli povremeno proviruje gledajući kako Sead i ja nervozno navigiramo kurbane prema šupi. U jednom trenutku, kako su kurbani bili isprepadani, umjesto prema šupi krenuše ka avlijskim vratima…
Kao u usporenom snimku
„Kurban!!!“, povika Meli prepadnuta i naglo se ustade. Godinama smo optuživali njen „zadnji trap“ koji je prilikom njenog naglog ustajanja zakačio vrata koja su se širom otvorila. Kurbani, jedan za drugim potrčaše ka izlazu. Djeca koja su se nalazila okolo uz vrisku se razbježaše, a svojom galamom samo još više prepadoše već prepadnute kurbane. Ono što se odvijalo u narednim trenucima u ravni je sa stanjem šoka tako da mi za slijed događaja fale neki detalji. Ono čega se sjećam je da je Sead ostao da pokuša uhvatiti najopasnijeg rogatog Tabinog kurbana. Ja sam već trčao niz strmu Mjedenicu vrišteći: “Fatajte kurbane, mama će me razbit!!!“.
Trčao sam kao lud. Ono kada ti se čini da ćeš se polomiti jer uopće nemaš kontrolu nad nogama. Dva kurbana su poprilično brzo jurila niz ulicu držeći me nekih desetak metara na rastojanju. Dok sam trčao znao sam da je totalna katastrofa ako kurbani izlete na tadašnju Dobrovoljačku jer tada im se otvara prostor da bježe gdje hoće. Da ne govorim da ih može spucat’ auto. Naravno, kako su misli beskrajno brze sjetio sam se i cijele priče o Tabinom kurbanu i već su najmračniji scenariji bili u opticaju. Na jednom proširenju, 20-tak metara prije izlaska na Dobrovoljačku /danas Hamdije Kreševljakovića/, gdje se donedavno nalazio Institut Demokrata Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, a danas neki yoga centar bilo je proširenje na kome je stajalo nekoliko ljudi ispred svoje kuće. Jedan od njih, pomalo debeljuškasti čovjek postat će za koji sekund moj heroj. Da li zabrinut nad mojim uzvicima kako će me mama razbit ako mi zbrišu kurbani ili tek tako napravio je najbolju golmansku paradu koju sam do tada vidio. Nadmašio je i mog heroja tih dana Slobodana Janjuša, te u skoku uhvatio jednog od dva kurbana.
Kao u usporenom snimku i danas se sjećam njegovih papuča kako lete kroz zrak. Jedna prelijeće zid i pada u njegovu avliju, a druga pada na sred ulice. Nisam se stigao ni zahvaliti jer i dalje ostaje jedan kurban koji juri ka prometnoj ulici. U dječijoj glavi odvija se borba na život i smrt…
Istovremeno, u gornjem djelu ulice nastavlja se Seadova drama. Rogati kurban je prvo krenuo na kontra stranu ali je na ulici stajao neki momak. Iako nespremman za obračun sa rogatim kurbanom ovaj je utjecao na kurbana koji se prepao, te okrenuo i pojurio za druga dva kurbana koja su već zamakla i jurila niz ulicu. Sead je stajao na njegovom putu. Kurban juri prema njemu. Povelik je. Njegovi rogovi izgledaju strašno. Sead zapravo i samo vidi rogove. Uvijene. Špicaste. U njegovoj glavi racionaliziranje tog trenutka se svodi na sljedeće: “Bolje da me on spuca rogovima, nego da me mama izmariše ako kurbani zbrišu“. Dovoljan razlog da ne posustane. Drži svoju poziciju i cilja rukama rogove. Kurban ide pravo u njega, a Sead ga uspijeva uhvatiti pravo za rogove te oboriti ga na zemlju. Pita se gdje su ostala dva kurbana za kojim trči Nihad. Samo čuje njegov apel, u obliku vriske, za pomoć mahaljana…“Fatajte kurbane…“
Ne zna da je jedan već uhvaćen spektakularnom paradom komšije. Božjim davanjem, drugi kurban umjesto da nastavi ka Dobrovoljačkoj iznenada skreće u ulicu Grlica. Prva opasnost otpada i pred nama je trka uzbrdo. Novih 30- tak metara su prilika da ga stignem. S druge strane, prođe li kroz čitavu Grlicu doći će do bašte u kojoj bi se objektivno lakše snašao kurban nego djete. Visoka trava i otvoreni put ka Bistriku. I dalje trčeći uz nezgodnu uzbrdicu ponavljam svoju mantru: “Fatajte kurbane, mama će me razbit…“. Kurban je brži i trči uz ulicu koja se sužava poput lijevka. Na moju sreću na samom kraju ulice stajala su dva momka. Kurban je stao našavši se između njih i mene. Ja sam pokušavao doći do daha plačljivim glasom moleći ih da mi pomognu uhvatiti odbjeglog kurbana. Njima očigledno nije padalo napamet gombati se s ovcom, jer su bili spremni za izlazak i ganjanje ženskih. Priča o hvatanju kurbana vjerovatno im se nije činila kao nešto što će im koristiti u muntanju cura te večeri.
Pino silvestre
Uskom uličicom lelejuao je miris „Pino silvestre“ kolonjske vode, poznatije kao šišarika. Kako sam skužio da moje moljakanje neće upaliti te da nemaju nimalo razumjevanja za moju potencijalnu sudbinu odlučih se na akciju. Lagano iskoristih odsustvo pažnje kurbana i bacih se na njega zagrlivši ga i oborivši na zemlju. Ležao sam tako na njemu, zahvaljujući u sebi Bogu da sam ga napokon uhvatio. Upravo u tom trenutku ležeći na kurbanu vidio sam kako uz ulicu brunda naš bijeli folkswagen.
Iz auta mama i otac vide Meli kako vodi kurbana svezanog na nekoj kanafi uz ulicu. Neko je valjda u međuvremenu donio kanafu. Mama se iščuđavala ocu od Meli rekavši:“Aaaaaa čovjeka, dao djetetu da vodi sama kurbana“. Prolazeći pored nje otvori prozor, pozdravi se sa Meli i upita je gdje su uzeli kurbane? Meli odgvori:“Nisu ovo naši. Ovo su vaši kurbani. Pobjegli…“. Naravno, bijeg kurbana nije obradovao naše roditelje.
Ne znam kako sam ja ovog svog dovukao do kuće, ali u sljedećoj sceni sam još morao uganjati ovog jednog koji je iz avlije uletio u našu baštu. Problem naše bašće je bio u tome da je kod nas žara bila najraširenija biljka, a u tom periodu neke stabljike su bile i više od mene. Sead se negdje ispario, a ja sam se u kratkom šorcu s plavo-bijelim kockicama još naganjavao s kurbanom da bih ga na kraju, sav ižaren uspio dotjerati do šupe. Sve je napokon gotovo. Trebalo je još samo otići mami na oči. Sead se negdje sakrio, a ja sam govorio: “haj dođi rekla je mama da nas neće razbit“, što je svakako samo bila moja pretpostavka. U biti kont’o sam, ako bude marisane bolje da se podijeli na dva nego na jednog.
Helem, Sead je na kraju nekako valjda od mog upornog ponavljanja povjerovao u priču te se izvuk’o ispod neke skalamerije ispod balkona. Meni su noge bile skroz ižarene. Obojica smo bili mrljavi i prljavi. Uglavnom, mora da smo vrlo loše izgledali jer osim žestoke galame nije bilo batina i samo smo upućeni na kupanje. Nastupila je ona nezgodna tišina kad djeca nisu sigurna da li je opasnost prošla jer roditelji ništa ne progovaraju. Sjećam se trenutka razbijanja te tišine kada je mama donijela nešto zapakovano i rekla da to odnesemo Tabi. Sjećam se sreće prolazeći kroz ulicu idući ka Tabinoj kući. Prolaska pored česme, kroz zatvorenu avliju, ustrčavanja uz škripave basamke, prolaska kroz kamariju, ulaska u Tabinu sobu i njenog smiješka.Već je znala cijelu priču o tome kako su nam pobjegli kurbani. Ta priča postat će jedna od omiljenih, najsmiješnijih i vjerovatno najčešće ispričanih priča koju smo Sead i ja prepričavali. Smijeh bi počinjao već sa pitanjem:“
Asjino uživanje
A znate li priču kad su nam zbrisali kurbani“. Nešto se ne sjećam kako je izgledao rastanak s tim našim kurbanima, ali su nam eto ta tri draga kurbana ostavila kao bajramluk nezaboravnu priču. Bajram barećola!!!
PS: Neki dan slušam 4-godišnju Seadovu Asju kako uživa u priči kako joj je pobjegao kurban. Valjda se njen babo sa njom igrao igrice „odbjeglih kurbana“. Dok Asja priča svoju priču, smije se baš kao i Sead i ja, kada prepričavamo vlastite doživljaje.
