Vaša djeca nisu vaša djeca.
Oni su sinovi i kćeri života
koji žudi za sobom…………..
Možete se truditi da budete kao oni,
ali ne tražite da oni budu kao vi,
jer život ne ide unazad, niti stoji.
Khalil Gibran
Nakon što je 1964. godine Desanka Maksimović objavila zbirku pjesama “Tražim pomilovanje”, uloženo je dosta intelektualnog napora da se protumače njene riječi i emocije. U svojevrsnu egzegezu uključila se čitava plejada mislećih ljudi, od književnih kritičara, preko filozofa i književnika do svještenih lica. Ostalo je zagonetno kakav je glas ili možda krik iz tame vjekova dopreo do pjesnikinje, ali odabirom tema i njihovom percepcijom ona nije ostavila nikakve sumnje od koga je i zašto tražila pomilovanje. Zabilježena je jedna Mihizova misao o ovom epu o ljudskoj nesavršenosti: “Ne, nisu to molbe upućene apelacionim i vrhovnim sudovima, to je riječ pjesnika (znači riječ razumjevanja, riječ samilosti, riječ nade), a pomilovanje ona ne traži za prave, traži je za sve…”
Ja nemam potrebu da tražim milost od još jedne generacije naroda kojem se u kontinuitetu čine užasne nepravde i čiju sudbinu dijelim, i to ne zato što i ona ne vapi za pravdom, već zbog toga što se više nego ikada u historiji kao predmet svojevrsne viktimzacije izdvojila grupa najvrijednijih među njima a ćutljiva većina zaokupljena sopstvenim komoditetom nezainteresovano posmatra kako se čupa korijenje njenog duhovnog stable. Takozvanu nacionalnu elitu, i upravljačku i intelektualnu, aproksimiram, jer prave skoro da i nema, a njeni surogati nisu vredni pomena.
Ne čudi me takodje što po kozna koji put politika sudi o učenosti i učenima, samo zato što ne pristaju na jeftine mistifikacije i snagom svoga intelekta srozavaju manipulativni potencijal pseudomeritokratskih elita. Evropska praksa obiluje ovakvim apsurdima, a Česlav Miloš je svojim “Zarobljenim umom” podigao vječiti spomenik ovom bezumlju. Ovakva politička matrica i na našem području ima vjekovnu tradiciju a njen sociopsihološki fundament je grupno mišljenje. Ipak, potiranje individualosti kod vrhunski obrazovanih ljudi je izuzetno teško, što djelimično objašnjava animozitet upravljačkih kasti prema njima. Teško, ali nažalost ne i nemoguće!
Iz čitavog arsenala manipulativnih tehnika kojima podležu čak i izuzetno samosvjesne osobe izdvojio bih jednu – takozvano samoispunjavajuće proročanstvo. Prema definiciji, samoispunjavajuće proročanstvo je specifičan vid manipulacije javnim mnenjem koji koristi psihološku nesavršenost ljuskog bića označenu kao selektivna percepcija. Krajnje simplifikovano rečeno, bez zalaženja u kompleksne neurofiziloške i sociopsihološke mehanizme ovog fenomena, radi se o sljedećem: proročanstvo koje PRIVIDNO izgleda istinitim može u velikoj mjeri uticati na ponašanje ljudi na način da oni potpuno nesvjesno svoju aktivnost prilagodjavaju njegovom slovu i duhu i time postaju aktivni činioci u realizaciji « predvidjenog ».
Primjenjen na slučaj diploma ovaj fenomen funkcioniše na sledeći način:
Od vas neće biti ništa zato što vam MI ne priznajemo akademska zvanja.
Mogao bih da razumijem da je MI sinonim za struku, ali ne prihvatam da o uskostručnoj problematici ovakav radikalni sud donosi politika i to njena najvulgarnija, balkanska varijanta shvaćena kao način da se gospodari ljudskim sudbinama. Problem nastaje ako “nepriznati” ne shvate da je posredi manipulacija i počnu da se ponašaju kao da su im diploma doista bezvrijedne. Zbog izuzetnog brzog turnovera znanja i sklonosti mozga da podatke koji se dnevno ne ažuriraju potisne u dubini podsvjesti njihova profesionalna komptentnost može biti ozbiljno ugrožena čime bi proročanstvo o “bezvrijednim” diplomama bilo ispunjeno.
Ahilova tetiva ove manipulacije primjenjene u kontestu “slučaja diploma” je jedna “sitna” neurofiziološka zakonitost. Znanje je naime resurs koji se ne da otuđiti nikakvom administrativnom odlukom jer se u ljudskom mozgu materijalizuje u vidu takozvanih engrama. Može biti insuficijentno ili dostatno do nivoa kreativnog znanja, ali ga je nemoguće neutralisati niti njime raspolagati bez pristanka njegovog vlasnika.
Zato moji dragi “NEPRIZNATI”………………..ja priznajem vaše diploma jer kao što iz rečenog slijedi njihovo nepriznavanje nije zasnovano na naučnim argumentima i stručnoj valorizaciji već nevidjenom voluntarizmu i manipulaciji.
Priznajem vaše diploma jer se odričući vas ustvari samoodričem.
Priznajem ih jer na život ne gledam iz etološke već emanetske perspektive.
Priznajem vaše diploma jer memorisano u ljudskom mozgu ima svoj neizbrisivi materijalni otisak, jednako kao što je Brokino područje neurofiziološki korelat maternjemu jeziku. Zato ga nije moguće iščupati kao što se ne da iščupati srce, ili lijevo i desno oko!
Priznajem vaše diploma i vašu posvjećenost imperativu “UČI” jer je živjeti u Župi i Podgori jako teško što potvrđuje i dokument svjetske banke iz 2005.godine pod nazivom “PROCENA SIROMAŠTVA NA KOSOVU” koji na str 75. kaže: “Dok ne postoje velike socio-ekonomske nejednakosti izmedju Albanaca i Srba, ista Tabela 30 pokazuje JASAN NEPOVOLJAN položaj nesrpskih etničkih manjinskih grupa u DIMENZIJAMA PRIHODA I OBRAZOVANJA. U 2002. medju ostalim nesrpskim etničkim grupama rizik ekstremnog siromaštva bio je VIŠE OD DVA PUTA veći nego onaj kod Albanaca i Srba. Čak šta više, 2003. godine prema IILJR (istraživanje indikatora ljudskog razvoja), stope upisa u srednje obrazovanje medju nesrpskim manjinskim grupama bio je DVA PUTA ISPOD stopa Albanaca i Srba.”
Doći do fakultetske diploma pod ovakvim uslovima je herojski čin dostojan svakog poštovanja a ne povod za jeftino politikanstvo.
Priznajem vaše diploma i uzimajući u obzir iskustva vaših “NEPRIZNATIH” kolega, koji su izfrustrirani nepriznavanjem već po svoj prilici TRAJNO napustili svoju rodnu grudu. Njihove diplome priznaje cijela civilizirana Evropa!!
I ne mogu vam na žalost više pomoći i dati bolji savjet od Makijavelija koji u svom glasoviteom djelu “Vladalac” kaže:
“Poznato mi je da su mnogi mislili i još misle da je sve na svijetu u Božjim rukama i da zavisi od sudbine, da ljudi, svojom mudrošću, ne mogu da utiču na izmjene, da tu nema lijeka. Prema tome, mogli bi pomisliti da se ne treba zanositi u želji da se ovlada životom, već da se jednostavno treba prepustiti sudbini i sačekati redosled događaja.
Ovo mišljenje preovlađuje u naše vrijeme zbog velikih promjena koje su se dogodile i koje se svakodnevno zbivaju, a koje su izvan svega što je nedostupno našem saznanju. Nekad, kad o tome razmišljam, sklon sam da takvo mišljenje i sam prihvatim. Pa ipak, pošto ne možemo osporiti postojanje slobodne volje, mislim da treba prihvatiti da sudbina odlučuje o polovini naših djela, a ostalu polovinu ostavlja nama na raspolaganje. Sudbinu upoređujem sa nabujalom rijekom koja, nadošavši, plavi ravnice, obara drveće i kuće, odnosi zemljište sa jedne strane i nanosi ga na drugu. Sve pred njom bježi, svi uzmiču pred njenim besom, ne pokušavajući da se odupru. I možda je tako, kada se sve stiša, ljudi podižu bedeme i nasipe, pa drugi put, rijeka će morati da otiče kanalom i neće više biti tako neobuzdana i opasna. Slično se dešava i sa sudbinom. Ona ispoljava silu i moć gdje ne nailazi na smišljen otpor i bes sruči tamo gde nisu podignuti bedemi i brane da je zadrže.”
