U predizbornoj debati u Sjevernoj Karolini sa senatorkom Kay Hagan, kandidat Thom Tillis je to ovako sročio: „Dame i gospodo, imamo epidemiju ebole. Imamo negativne aktere koji mogu da pređu granicu i uđu u zemlju. Moramo zatvoriti granicu.“
U New Hampshireu, Scott Brown krenuo je od izmišljenih boraca ISIS-a koji se provlače kroz bušne granice, da bi zatim neprimjetno prešao na horde oboljelih od ebole. „Jedan od razloga zašto toliko insistiram na zatvaranju granice“, kaže on, „jeste da ukoliko bolesni ljudi prelaze uobičajenim kanalima – možete li da zamislite posljedice porozne granice?“
Mnogi ljudi se boje ebole i ISIS-a i bez dodatnog ubjeđivanja. Međutim, nema nijednog zabilježenog slučaja da je neki meksički imigrant zaražen ebolom ilegalno prešao granicu, niti je mnogo vjerovatno da se borci ISIS-a, inače zauzeti u Iraku i Siriji, vrzmaju po Sijudad Huarezu planirajući pohod na Arizonu, kao što tvrdi kongresmen Trent Franks. Ali kao što pokazuju Franks i njegove republikanske kolege, nije neophodan uvjerljiv, pa čak ni logičan scenario da se takve prijetnje iskoriste u političke svrhe.
Ni demokrate ne odolijevaju ovom iskušenju. U predizbornim porukama i govorima nekoliko kandidata je spomenulo – uključujući i senatora Marka Udalla iz Colorada – kako bi praćenje ebole bilo bolje koordinisano da republikanci nisu skresali budžete Nacionalom institutu za zdravlje (NIH) i Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC).
Ovo svaljivanje krivice nije baš opravdano. Finansiranje NIH i CDC posljednjih godina ne drži korak s inflacijom, ali u nekim slučajevima Kongres je za njih izdvajao više novca nego što je Obamina administracija tražila. Međutim, ova taktika je makar usmjerena na odgovorne agencije i ne dovodi u vezu bolest i strance.
Historičar medicine Hauard Markel napominje da su „kineski imigranti nekada bili povezivani sa kugom i rudarskom glistom, za Meksikance se vjerovalo da imaju vaške, dok su ruski Jevreji smatrani posebno neotpornima na tuberkulozu, kao i da su – što je bila omiljena starosjedelačka dijagnoza – slabe građe“. Šireći ovakve predrasude, po pravilu bez ikakvog naučnog utemeljenja, starosjedioci su pomogli da se 1924. usvoji Zakon o imigraciji, rasistički akt koji je nametnuo kvote prema nacionalnom porijeklu – ljudi iz Azije su bili potpuno isključeni – i koji je određivao američku politiku useljenja do 1965.
Senator Patrick Mccarran iz Nevade, jedan od predlagača Mekaran-Vorenovog zakona iz 1952, koji je između ostalog pooštrio zabranu useljenja imigranata sa hroničnim bolestima, obrazložio je to metaforom koja jasno pokazuje fiksaciju protivnika imigracije na čistoću. Imigracija je kao potok, rekao je on, dodajući da „kad je potok zdrav, uticaj na naše društvo je dobar, ali kad je potok zaražen, naše institucije i naš način života postaju zagađeni.“
Političari su sada promišljeniji, pa znaju da nije pametno u istoj rečenici pominjati imigrante, čistoću i zarazu, ali još uvijek ih dovode u vezu. Kad su ljetos maloljetnici iz Srednje Amerike bez pratnje odraslih u velikom broju počeli da pristižu na granicu, kongresmen Phil Gingrey iz Džordžije – inače ljekar – uputio je pismo CDC-u u kojem je naveo da takav priliv „sa sobom nosi mnoge rizike, uključujući i ozbiljne prijetnje po javno zdravlje“, tvrdeći da mnoga od te djece nisu primila osnovne vakcine, na primjer protiv boginja.
Zapravo, vakcinisanost protiv malih boginja u Hondurasu, Gvatemali i Meksiku je oko 90 posto; dakle, vjerovatnoća da je dijete iz neke od tih zemalja vakcinisano ista je kao i za američku djecu. Nema sumnje da su neka od te djece bolesna, ili neuhranjena ili da pate od drugih oboljenja koja pogađaju siromašne, ali oni svakako nisu neprijateljska armija kliconoša.
Predsjednik Obama je pokušao da politiku useljavanja ne spominje pred kongresne izbore u septembru, Washington Post je objavio kako je predsjednik odlučio da ne donosi ukaz o reformi useljavanja kao što je obećao – što bi milione imigranata bez dokumenata zaštitilo od deportacije – dok ne prođu izbori, „popuštajući pred strahovima demokrata da bi im taj potez umanjio šanse da zadrže kontrolu nad Senatom.“
U međuvremenu, administracija je objavila planove o izgradnji ogromnog izbjegličkog kampa za žene i djecu koji pristižu iz Meksika u SAD bez dokumenata. Kamp će se nalaziti u južnom Teksasu i njim će upravljati Corrections Corporation of America (Popravna korporacija Amerike), privatna zatvorska kompanija sumnjive prošlosti.
Godine 2009, vlada je prestala da smješta porodice u sličnu ustanovu koju je ova kompanija vodila u Teksasu (Rezidencijalni centar T. Don Hato), poslije žestokih kritika i tužbe koju je podnio ACLU, u kojoj se tvrdi da tamošnji strogi, skoro zatvorski uslovi života izazivaju psihičke probleme kod djece koja su tamo smještena.
Federalni imigracioni istražitelji otkrili su mnoge „nedostatke“, uključujući neadekvatne higijenske uslove i preovlađujući stav „nezainteresovanosti i ravnodušnosti“ uprave. Ali eto, nekako smo se ponovo vratili u političko vrijeme kada se zatvaranje djece u privatno kontrolisane ustanove proglašava mudrom imigracionom politikom.
Dok se panika od ebole – koja je odnijela jednu žrtvu u SAD – širila ovom kampanjom kao „umišljena malodušnost“ koju su ljekari nekad davno proglašavali izazivačem ove bolesti, prave opasnosti se gube iz vida. Posljednja školska pucnjava, 24. oktobra u državi Vašington, skoro da nije ni pomenuta u kampanji, naročito ne u kontekstu kontrole oružja. Samo nedjelju ranije, naučnici sa Harvardske škole javnog zdravlja objavili su podatke da su se masovne pucnjave u SAD – gdje napadač ne poznaje žrtve i ubije najmanje četvoro ljudi – utrostručile od 2011.
U protekle tri godine, masovna pucnjava događa se u prosjeku na svaka 64 dana, dok se prethodnih dvadeset godina događala jednom u 200 dana. Gabrielle Giffords, bivša predstavnica u Kongresu iz Arizone, koja je postala zagovornik kontrole oružja nakon što je ranjena u pucnjavi u kojoj je ubijeno šestoro ljudi, obilazila je državu pred izbore tražeći strože propise kako bi se sačuvali životi. Nije joj se prodružio nijedan kandidat.
