Dugo smo se kanili da napišemo repliku. Ona bi trebalo da ostane u duhu peripatetičke polemike dva bivša druga. Povod je reagovanje na njegovo pisanje i potrebu da polemiše i traži riječ više. Ali, kada to postane navika u traženju oslonca za sopstvene konstrukcije, problem postaje znatno ozbiljniji. Složemo sa tezom g-dina Crnišanina da se “historija može falsifikovati”, jer on to godinama na štetu Bošnjaka i čini.
Također, ne treba odbaciti konstataciju da se “historija ne može mijenjati”. Ipak, postavlja jedno vrlo značajno pitanje: ko je piše Propali komunizam, kome je odzvonilo davnih 90-tih, i njegovi recidivi, to ne mogu nikako. Van razuma je tu ulogu povjeriti režimu koji je Bošnjake decenijama likvidirao, negirao i unižavao.
Sedam decenija izmišljenih priča
Drugi razlog je pokušaj da se izgubljena podršku građana kompenzira zloupotrebom SIK-a, pri čemu kopredsjednik, Ramiz Crnišanin, mimo saglasnosti i znanja članstva, neovlašćeno potura pismo (pamflet) Višem sudu u Novom Pazaru, u kome, ponovnom zloupotrebom NGO sektora, iznosi privatni stav (Zahtjev) u kome, po ko zna koji put, osporava legitimno pravo BNV-a za rehabilitaciju narodnog tribuna i političkog lidera Sandžaka, Aćifa ef. Hadžiahmetovića. Pismo obiluje, već čuvenim, izmišljotinama kojima se obmanjuje javnost, ali nije zvaničan stav članstva SIK-a.
Sedam decenija naša javnost sluša izmišljene priče kojima se obmanjuje javnost u Srbiji. U namjeri da se bošnjačka pošlost (1941-1945) što više ocrni, a Bošnjaci predstave kao neprijatelji Srba, gaji se iluzija da se fingiranim nebulozama mogu pisati novi tomovi historije sandžačkih Bošnjaka. Nama su, manje-više, poznate takve opservacije i analitički tentativi, pa se fokusiramo na legitimno demaskiranje podmetnutih komunističkih falsifikata i uzroka koji su decenijama devastirali Sandžak. Ovdašnje bošnjačko društvo se umije pravilno nositi sa lažnom komunističkom historijom, koja se kao “kukavičko jaje” decenijama zlonamjerno protura. Odoljeva se i utopijskom “Ramizizmu”, njegovoj neobjašnjivoj mržnji prema, Bošnjacima sudbinski važnoj,1941.godini, i konvulzivnim zaokretima koji indiciraju današnji antikomunistički karakter sandžačkog društva. Ono je nezasluženo podvrgnuto uskogrudim hendikepima pojedinaca koji manipuliranjem masama teže sticanju nepostojećih pristalica. Stabilna pozicija srpsko-bošnjačkog društva u Sandžaku se ne može poremetiti sujetom i populističkim egzibicionizmom. Tu lažnu historiju komunizma ljudi ne pišu iz ličnog ubjeđenja, već da bi je kao konstrukciju operacionalizovali u javnosti.
Nedopustivo promatranje četrdeset i prve kroz prizmu postratovske i Bošnjacima traumatične četrespete, otkriva truhlu pozadinu spinovane priče, u kojoj se ignoriše primarna odbojnost i strahovi muslimana od dolaska komunizma koji je, gurajući ga na marginu, islam javno stigmatizirao. To se čini lažima o, tobožnjoj, vitalnoj recepciji komunizma koji je religioznim sandžačkim Bošnjacima “oduzeo Boga”.
Ćosajući u mehkoj sandžačkoj fotelji, to čini i mr. Ramiz Crnišanin, šireći neistine o Aćif-efendiji i novopazarskim braniocima, koji su sebe i svoju nejač odbranili od četnika Draže Mihajlovića. Stid od predaka je “mala rabota”, naspram pokušaja da pazarske domobrane proglasi fašistima, nacionalistima i srbomrzcima. Danas ćejfuje, piše memoare i srbijansku javnost bezuspješno huška na Bošnjake. Ali, bez aplauza! U svojim “filipikama” ne krije namjeru da (ne)istomišljenike pošalje na komunističku lomaču na “Hadžetu” (sandžački Gulag), čak i Redžepa, recenzenta svojih knjiga. Koristeći sanžačke metafore, umije i da zaprijeti. Voljeli bi da govor pun odbojnosti prema nama ne zapripše na lajanje.
Bošnjaci žale za nedužnim žrtvama
Bošnjaci žale za svim nedužnim žrtvama, ne dijeleći ih po vjeri i naciji. Međutim, odlučno se suprotstavljaju pokušajima, da se sva zla ovog svijeta, i sve žrtve, pripišu našem neprikosnovenom strategu Aćif-ef. Hadžiahmetoviću. Besmislicama i izmišljotinama se nastoji ocrniti u javnosti i time izvršiti direktan pritisak na sud i poremetiti normalni tok njegove započete rehabiliticije. Ovakav besramni modus operandi, gotovo sve, čak i žrtve nacista, kači na rever Aćif-efendijin, najmarkantniju ličnost sandžačkog političkog života s prve polovine XX vijeka. Ne treba se zavaravati mišlju da se izmišljotinama o Aćif- efendiji i nedužnim šehidima na Hadžetu, Bošnjaci mogu pokolebati i natjerati da na tu stranu historije gledaju naopako-komunistički. Ramizovoj beskrajnoj empatiji prema tazbini, smeta sve, od Aćifa do hafiz Ramiza Paljevca, muderisa i predratnog urednika skopskog vakufsko-mearifskog lista “Pravi put” (Dogru yol), nedužnog hadžetskog šehida.
Bošnjaci su danas fokusirani na demaskiranje osnovne šeme intriga i političkog vazalstva. Velike slobodarske težnje Bošnjaka moramo lišiti plime malodušja. Uklanjanjem predrasuda propalog komunističkog režima, koji je Sandžak i Bošnjake lišio svakog dobra, moramo znati da su pali svi Bošnjaci srpskih kraljeva, Pašića, Rankovića, Krcuna, Miloševića, kao i svi oni kojima je političko vazalstvo i život u hladnoj sjenci izdaje bilo važnije od sudbine i napretka svog naroda. Bilo je na ovoj našoj zemlji mnogo vladara i vođa. I laži i floskula o poštenim braniocima Novog Pazara i Sandžaka, i neustrašivom Aćifu Hadžiahmetovića koga je komunistička banda u čarapama, vezanog žicom, sa ostalim hadžetskim šehidima trovala solju ne bi li na putu od kuće do gubilišta što prije crk?o. Nedopustivo je prebrajati i poštovati samo komunističke druide, čiji vojnici čitave 1945. divljaju i uriniraju po mrtvim tijelima hadžetskih šehida, silujući njihove udovice.
Da ne propustimo da svom bivšem drugu, Ramizu Crnišaninu, poručimo sljedeće:
Dok fitilj razbuktalih strasti gori, pitamo se da li vam više odgovara; da sjedimo i šutimo i slušamo vaše iživljavanje, ili da, čim nešto falsifikujete upotrijebimo slogan francuskog generala Robert Nivelle-a: “no pasaran” (neće proći). Patološka mržnji i atavizam vas tjeraju da riječi: Nijemac i fašista, vidite kao sinonime, jer ne želite da razlikujete Nijemce i Hitlera. Baš one Nijemce koje je čitava Srbija i Pazar morala da dočeka izlaskom na ulicu. Stanovnici Sandžaka odlično znaju ko je “dajo”, a ko Ramiz! Oni dobri među njima su našoj djeci darivali čokolade! Šta ste im Vi za 50 godina despotije darovali: Zakon… o otkrivanju majki i sestara (1951), parafe na rušenje “Tijesne čaršije”, avlija, džamija i drugih detalja naše orijentalne baštine; izgon i iseljavanje, ekonomska i privredna zaostalost, kažnjenu Pešter i Sjenicu na kojoj ni kamen niste pobili.
Ne osvrćući se na vaše frustracije i politički egzibicionizam pun mržnje prema svom i albanskom narodu, uvjeravamao vas da nas ne možete upotrebiti protiv naših sugrađana Srba. Bošnjaci Vam više ne vjeruju. Ne vjerujem Vam ni ja, jer me neosnovano prozivate i nazivate nacionalistom. Bošnjački je plebs oguglao od vaših medijskih egzibicija. Bošnjaci će se izmiriti sa svima u Srbiji. Ne možete ih ukloniti kao rahm. Hafizu Demirović, prvu bošnjačku intelektualku, koja se vama i Partiji otvoreno suprotstavila.
Toga više nema!, Tačka. Game over.
Autor je potpredsjednik Društva historičara Sandžaka
(autor: Dr. Redžep Škrijelj / danas.rs)
