Imao sam davno ideju za rubriku u kojoj bi svaki dan izjave nekih političara i javnih ličnosti stavljao u kontekst nekog drugog događaja koji se desio istog dana samo na drugom mjestu. Mislio sam kako bi nam to pomoglo da sagledamo sva značenja te poruke i da je stavimo u tako potrebnu širu perspektivu. Isto sam planirao i sa događajima i postupcima. U međuvremenu je neko počeo fotografije stradanja iz Sirije, i drugih stratišta i kriznih područja smještati u kontekst svakodnevnice zapadnih metropola. Svjestan sam svih mogućih kontroverzi i neprimjerenosti, ali samo tako možemo shvatiti sve razmjere iščašenosti realnosti koju živimo i na koju nas tjeraju da se naviknemo.
Danas mi se samo nametnulo jedno takvo poređenje. Na portalu s kojeg uzimam vijesti jedna pored druge pojavile su mi se dvije vijesti, dva naslova: “Dačić na saboru SNSD-a: BiH nije i nikada neće biti muslimanska, kako to hoće Bošnjaci” i “S mosta Mehmed-paše Sokolovića u Drinu bačeno 3.000 ruža: Sjećanje na ubijene Višegrađane”.
Hajde ti sad pa se ne zapitaj da li bi on ovo što je rekao dodvoravajući se Dodiku i pripremajući srbijansku i srpsku javnost na definitivno gubljenje Kosova ponovio i pred majkama i djecom nedužno umorenih civila u Višegradu. Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu (1991. Muslimani su činili 63,54 posto stanovništva) su pobijeni da bi bila stvorena RS i da bi Dačić uz oduševljenje prisutnih i gromoglasne aplauze tvrdio kako svi ti gradovi širom Bosne pa i sama Banja Luka nikada nisu bili muslimanski. Oni koji su te zločine, pa i genocid u Srebrenici, osmislili i počinili su upravo to tvrdili i dokazivali.
Tamo gdje se to nije podudaralo sa realnošću ona se ispravljala zločinom. Da Bosna ne bi “bila muslimanska” i da bi se stvorili “srpski” a kasnije i “hrvatski” historijski prostori činjeni su zločini koje bi sada zarad pomirenja trebali zaboraviti i prihvatiti novu realnost. Sad bih i ja valjda trebao prihvatiti da je moj rodni Kotor Varoš samo srpski i da u mojoj školi u Vrbanjcima nema mjesta za bosanski jezik. Zato su porušene sve one silne džamije, zato je srušena Ferhadija, Aladža i Arnaudija. Sve masovne grobnice i počinjeni urbicid su tu da bi Dačić mogao reći da Bosna nikad nije bila muslimanska i da zaprijeti da neće biti. Drugim riječima, ako bi se kojim slučajem desilo da se prognani vrate i da, kako je Dodik jednom rekao, “zaprijete Drini” znamo šta ih čeka.
Zemlja svih građana
Nikad niko u Bosni, barem relevantan nije rekao da je Bosna i Hercegovina samo muslimanska ili samo bošnjačka, nego se do perverzije ponavlja ono da je ona svih njenih građana i podjednako i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Jer samo takva ne podrazumijeva progone, etničko čišćenje, pa genocid, ili u najmanju ruku diskriminaciju i isključivanje onih koji zločine prežive i odluče živjeti na zemlji svojih pradjedova na pogrešnoj strani. Zato Dačićeve poruke sa SNSD-ovog skupa posebno odjekuju u Višegradu na mostu Mehmed-paše Sokolovića.
Svjesni su mnogi u Bosni opasnosti da se nasjedanjem na ovakve provokacije Bosna i Hercegovina i region drže dalje od evroatlantskih integracija i bliže ruskom utjecaju što je zadaća trenutnih političkih elita Srba s obje strane Drine.
Jasno je i to da je njima očita namjera da se RS predstavi kao nešto na čemu će propale nacionalističke srbijanske politike od Miloševića, preko Koštunice, Šešelja pa do Vučića kompenzirati sve svoje poraze. Čak u Bosni ima onih koji kažu da im to treba pustiti jer svi znaju da iza Kosova, kao što je posao skoro pa već završen u Makedoniji i Crnoj Gori, slijedi i Bosna i Hercegovina. I kao što ti neki tvrde da na ove izjave ne treba obraćati pažnju i da treba Vučiču, Dačiću, Miletu pa i onom Vulinu i njima sličnima dati prostora da se ispušu, ima i onih koji znaju da su se kroz historiju kola više puta lomila na Bosni i da je Bosna i njen najbrojniji narod plaćao cijenu i bio moneta za potkusurivanje.
Šovinističke provokacije
Zato sam skromnog mišljenja da bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahko. Kao što olahko ne treba prelaziti preko šovinizma i uvreda koje u kontinuitetu izriče vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve. To posebno kada znamo koju ulogu SPC igra u srbijanskoj politici. Jer kako bi trebali razumjeti poruke poglavara ove vjerske zajednice, Irineja koji u svome sukobu sa državom Crnom Gorom kaže da su “njihove prizrenske komšije” zato što su prešli na islam “izgubili sve iz srpskog naroda” i da je “poturica gori od Turčina”.
Besmisleno je navoditi sve implikacije ove izjave, svu mržnju prema islamu i muslimanima i komšijama muslimanima koji su mjera zla… To je “etička” i “moralna” podloga za genocidnu ideologiju. “Bosna nije bila i neće biti muslimanska” je politički program, a rezultat 3000 ruža bačenih u Drinu dok i to ne uspiju zabraniti i preko raznih međunarodnih komisija ponovo ispisati historiju.
Tada će greblje u Potočarima biti samo još jedno “tursko groblje” i “mirna Bosna”.
To što je ove uvrede izrekao “vrhovni vjerski autoritet crkve” ne čini ih ispravnim nego naprotiv govori o moralnoj krizi ovih politika. A ove njegove izjave još jednom dokazuju i spomenuto iskustvo da i kada Srbi i Crnogorci ratuju opet stradaju muslimani i Bošnjaci.
Ako ovako govore politički i vjerski zvaničnici srpskog naroda u Bosni i Srbiji kako onda očekivati da oni osude ili zaustave kontinuirane napade na malobrojne povratnike u bosanskohercegovački entitet RS? Kako očekivati da oni osude morbidne plakate “Nož, žica, Srebrenica” polijepljene samo koji dan ranije (11.i 12. juna) na Atik džamiji u Bijeljini, kojima se ne samo negira zločin genocida, veličaju njegovi počinioci, priznaju njegovi rezultati nego i poziva ne nove zločine po sada već artikulisanom genocidnom projektu?
To nisu ispadi pojedinaca, to nisu incidenti, to je nakon govora Dačića u Banja Luci i brojnih sličnih drugih zvaničnika Republike Srbije i predstavnika nacionalističkih opcija bosanskih Srba nacionalna politika koju vode vladajući režimi u susjednoj državi i na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini. Znamo mi to, ali je vrijeme da se to i kaže i da se tako počnemo ponašati a ne da se od nas očekuje da zbog već sada zaboravljenog uslova EU “o regionalnoj saradnji” glumimo kao da imamo posla s ozbiljnim i civilizovanim politikama i političarima. Valjalo bi i da međunarodna zajednica shvati da se u Bosni i Hercegovini na ovo ne gleda kao na normalnu stvar i da nam to, jer smo svakako zavađena plemena, ne smeta. Naprotiv, suprotstavljanjem ovakvim politikama gradi se evropski put ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Evrope.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
