Porodice su u Gornju Kalesiju pristizale od ranih jutarnjih sati. Članovi zvorničkih udruženja obišli su stratišta i lokalitet Crni vrh, gdje je pronađena najveća masovna grobnica u BiH. Dvanaest tabuta je oko 11 sati dovezeno u Memorijalni centar. Tabuti su potom položeni na travu. Članovi porodica su se posljednji put oprostili od najmilijih.
Težak dan
Babo Sulejman i ostali preživjeli članovi porodice Hasanović plakali su pored tabuta i bašluka 17-godišnjeg sina Senaida.
“Nakon pada Srebrenice, zajedno smo išli do planine iznad Kamenice. Tu smo bili zajedno. Tu smo se razdvojili, izljubili se i više ga nikad nisam ni vidio. Ja sam prešao u prvoj grupi u Nezuku”, kazao je Sulejman, koji je izgubio drugog sina na početku rata, a ubijeni su mu i otac, dva brata, dva bratića…
Iako je pronašao kosti maloljetnog Senaida, još mu je teško. Ne osjeća olakšanje.
“Danas je ipak težak dan. Imao sam dobru djecu. Išao sam po svijetu, radio, želio im najbolje. Nisam se nadao ovome. Ali, tako je bilo, Bog je dao”, kazao je Sulejman.
Mirsad Salihović je plakao pored tabuta Alije Hasića. Alija je bio njegov najbolji prijatelj i suprugin tečić. Tokom 1992. godine bio je zarobljen u logoru u Liplju.
“Kasnije su ih odveli na Snagovo i nisu se ni vratili više. Poslije su ih našli u jednom bunaru. Alija je bio već ukopavan jednom, ali nije bilo čitavo tijelo”, ispričao je Mirsad, dodajući da mu je teško oprostiti se od nekada najboljeg prijatelja.
“On i ja smo momkovali zajedno. Komšije nerazdvojne. K’o brat rođeni mi je bio”, kazao je Mirsad.
I Senida Bećirović, djevojka koja je pronađena nakon 16 godina i koja je odrasla u Beogradu pod imenom Mila Janković, jučer je, zajedno sa tetkom Muneverom Vrabac, plakala pored tabuta majke Senade.
Senida nije mogla pričati. Suze su dovoljno govorile. Senida nikada nije upoznala majku, jer su je zločinci iz Capardi odveli kada je bila beba. Još se traži Senidina sestra Sanda (1988).
“Ja se zaklinjem da je živa, da je živa mala. Tražićemo pomoć ja i Senida. Zaklela sam se nad ove njene dvije kosti nađene, nećemo stati na ovome”, kazala je Munevera.
Inače, prije jučerašnje dženaze klanjan je podne-namaz, koji je predvodio Vahid efendija Fazlović, muftija tuzlanski. On je naglasio da su više od 20 godina tužna bošnjačka proljeća i ljeta. Nakon dženaza u Vlasenici i Bratuncu, te jučerašnje u Gornjoj Kalesiji, slijedi dženaza u Potočarima i Prijedoru.
Dug svih nas
“Ovo naše šehidsko mezarje gdje stanuju naša braća i sestre sa područja Zvornika je povijesni biljeg, opomena i putokaz. Zamoliću nas, posebno one koji mogu i trebaju, da učine sve što je neophodno za uređenje ovog Memorijalnog centra. To je veliki dug svih nas”, kazao je Fazlović.
Na jučerašnjoj dženazi ukopani su i Alija Bošnjaković, Nedžad Halilović, Abdukadir Halasanović, Zubejda Manjić, Hurija Bajrić, Hajdar Hajdarević, Meho Hamzić, Šabanija Salihović i Osman Ibrahimović.
Zvorničke porodice traže još više od 585 svojih najmilijih. Prema podacima Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik, od 1992. do 1995. godine ubijeno je 2.019 Zvorničana.
Za pet godina nijedna ekshumacija
Prije dženaze jučer je pročitana zajednička poruka preživjelih Zvorničana. U poruci je navedeno da posljednjih pet godina na području Zvornika nije obavljena nijedna ekshumacija.
“S druge strane, kosti naših najmilijih, koje su pronađene, leže u magacinima komemorativnih centara i iz godine u godinu je sve manje identifikovanih. Želimo odgovor od nadležnih domaćih i stranih zvaničnika – da li smo i sada ostavljeni kao i 1992. da se sami borimo protiv onih koji imaju snagu, sistem i podršku”, poručili su preživjeli.
