— Poznajete me? — ponovila sam.
Petra nije odgovorila.
Ivan je sa vrata napravio korak prema krevetu.
— Marina, sad nije trenutak.
Okrenula sam se prema njemu.
— Za što točno nije trenutak? Da pacijentica odgovori na pitanje?
Sestra Petra, moja kolegica, pogledala je čas mene, čas njega.
— Doktorice…
Znala sam što želi reći.
Da izađem.
Da prepustim slučaj drugom liječniku.
Bila je u pravu.
Uzela sam dah.
— Pozovite doktora Barišića da preuzme pacijenticu.
Petra na krevetu odjednom je počela plakati.
— Nemojte otići.
Pogledala sam je.
— Sada nisam najbolja osoba za nastavak vašeg liječenja.
— Ali nisam htjela da saznate ovako.
Ivan je zatvorio oči.
Ta rečenica bila je dovoljna.
— Dakle, znali ste.
Petra je spustila pogled.
— Rekao mi je da ste praktički razvedeni.
Naslonila sam dlan na metalni rub kreveta.
— Mi živimo u istom stanu.
— Rekao mi je da samo formalno još traje.
— Jutros je iz našeg stana otišao na „službeni put“.
Ivan je procijedio:
— Marina.
— Ne obraćam se tebi.
Petra je počela drhtati.
— Rekao mi je da već mjesecima spavate odvojeno.
To je bilo djelomično točno.
Ne zbog razvoda.
Zbog mojih noćnih smjena, njegovih „poslovnih večera“ i njegovih sve češćih izbivanja.
Ivan je od komadića istine napravio cijelu laž.
Doktor Barišić ušao je nekoliko trenutaka kasnije.
Objasnila sam medicinsko stanje kratko i profesionalno.
— Rana trudnoća, krvarenje, nalaz koji zahtijeva praćenje. Vitalni znakovi trenutačno stabilniji, ali bol se pojačala.
On je kimnuo.
— Preuzimam.
Skinula sam rukavice.
Tek tada sam primijetila da je na podu kraj kreveta ispala mala prozirna mapa.
Vjerojatno iz Petrine torbe kad ju je sestra premještala.
Sagnula sam se kako bih je podigla.
Na vrhu je bio nalaz iz privatne poliklinike.
Petra je naglo rekla:
— To je moje.
— Znam.
Namjeravala sam joj samo vratiti dokument.
Ali moje oči su već uhvatile datum.
Ožujak.
Prije deset mjeseci.
Na nalazu nije pisalo ništa vezano uz sadašnju trudnoću.
Bio je to ginekološki pregled.
A pri dnu je stajala napomena:
„Pacijentica navodi da s partnerom aktivno planira trudnoću.“
Deset mjeseci.
Nije to bila afera od prije nekoliko tjedana.
Nije se dogodila nakon što se naš brak „raspao“.
U ožujku mi je Ivan poklonio cvijeće za godišnjicu.
U ožujku mi je rekao:
— Možda bismo trebali opet pokušati.
Nakon mog gubitka trudnoće dugo nisam bila spremna razgovarati o djetetu.
A onda sam vjerovala da nas dvoje ponovno nalazimo put jedno prema drugome.
Dok je on s drugom ženom već planirao trudnoću.
Vratila sam mapu Petri.
— Koliko ste dugo zajedno?
Ivan je pokušao prekinuti:
— Marina, dosta.
Petra ga je pogledala.
— Godinu i pol.
Osjetila sam kako mi se želudac okrenuo.
Godinu i pol.
Gotovo cijelo vrijeme otkad sam izgubila naše dijete.
— Rekao si joj da smo razdvojeni godinu i pol?
Ivan nije odgovorio.
Petra je tiho rekla:
— Rekao mi je da niste imali pravi brak već godinama.
Nasmijala sam se.
Kratko.
Bez veselja.
— Zanimljivo. Meni je prošli mjesec predložio da obnovimo kredit za stan zajedno.
Petra je okrenula glavu prema njemu.
— Kakav kredit?
Ivan je stisnuo čeljust.
— Sad stvarno nije vrijeme za ovo.
— Zašto? — upitala je Petra. — Rekao si da ćeš nakon blagdana sve riješiti.
Sve riješiti.
Još jedna rečenica koja mi nije bila namijenjena.
Doktor Barišić podigao je glas.
— Svi osim medicinskog osoblja van. Pacijentica mora biti mirna.
Ovoga puta sam izašla bez rasprave.
Ivan je krenuo za mnom.
Čim su se vrata zatvorila, pokušao me uhvatiti za ruku.
Maknula sam se.
— Ne diraj me.
— Marina, mogu objasniti.
— Imaš li dijete s njom?
— Ne.
— Je li ovo prvi put da je trudna?
Predugo je šutio.
To je bio odgovor.
— Ivane.
— Prošle godine je bila jedna vrlo rana trudnoća. Završila je sama.
Zatvorila sam oči.
Dok sam ja nakon svog gubitka ležala u kupaonici i pokušavala ne plakati dovoljno glasno da me čuje, on je prolazio kroz istu stvar s drugom ženom.
I nikad nisam ništa primijetila.
— Koliko puta si bio s njom kad si meni govorio da ideš poslovno?
— Ne znam.
— Koliko puta?
— Marina, neću sad brojati.
— Naravno da nećeš.
Na kraju hodnika začula sam poznat glas.
— Marina?
Moja svekrva, Gordana, stajala je pokraj zaštitara s praznom termo-torbom u rukama.
Očito je došla provjeriti jesam li uzela hranu.
Kad je ugledala Ivana, lice joj se razvedrilo.
— Ivane? Pa što ti radiš ovdje? Rekao si da si u Splitu.
Nitko nije odgovorio.
Zatim su se otvorila vrata sobe broj tri.
Sestra je izašla.
— Gospodine Kovač, trebamo podatke supruge za dokumentaciju.
Gordana je pogledala Ivana.
Pa mene.
Pa vrata.
— Kakve supruge?
Ivan je problijedio.
Sestra nije razumjela.
— Pacijentice Petre Horvat. Gospodin je rekao da joj je suprug.
Termo-torba je Gordani ispala iz ruku.
— Čije je on što?
Svi su se okrenuli prema nama.
Ivan je prošaptao:
— Mama, molim te.
Gordana ga je ošamarila.
Zvuk je odjeknuo hodnikom.
— Ti si lud.
— Mama!
— Tvoja žena radi novogodišnju noć, spašava druge ljude, a ti dovodiš trudnu ljubavnicu u njezinu bolnicu i još se predstavljaš kao muž?
— Nije tako jednostavno.
— Što nije jednostavno?
Gordana je pokazala na mene.
— Ovoj ženi si prošle godine držao ruku u bolnici kad je izgubila dijete.
Ivan je naglo pogledao prema meni.
— Mama, dosta.
Ali Gordana nije stala.
— I meni si poslije govorio da je Marina ta koja ne želi razgovarati o djeci. Da je hladna. Da se povukla.
Osjetila sam novi udarac.
— To si joj rekao?
Ivan je šutio.
Gordana se okrenula prema meni.
— Marina, nisam znala.
Vjerovala sam joj.
Jer žena koja bi znala ne bi mi sat vremena ranije ostavila sarmu uz poruku da pojedem dok je toplo.
Ivan je pokušao govoriti.
— Sve je izmaknulo kontroli.
— Ne — rekla sam. — Ti si to kontrolirao vrlo dobro. Godinu i pol.
Tada su se vrata ponovno otvorila.
Doktor Barišić izašao je.
Svi smo utihnuli.
— Stanje je zasad stabilno. Krvarenje se smanjilo. Trudnoća je i dalje prisutna i sada ćemo je zadržati na promatranju.
Ivan je zatvorio oči od olakšanja.
Unatoč svemu, i ja sam osjetila isto.
Dijete nije bilo krivo ni za što.
Petra nije bila nedužna, ali pacijentica pred nama nije zaslužila izgubiti trudnoću zato što je muškarac uz nju lagao dvjema ženama.
— Mogu li je vidjeti? — upitao je Ivan.
Doktor je kimnuo.
— Kratko. Bez uzrujavanja.
Ivan je krenuo prema vratima.
Zaustavila sam ga.
— Prije nego što uđeš, daj mi ključeve stana.
Okrenuo se.
— Što?
— Ključeve.
— Marina, nemoj sad donositi odluke.
— Odluka je donesena prije godinu i pol. Samo je nisam ja donijela.
— Gdje ću večeras?
Pogledala sam ga.
— Rekao si da si u Splitu. Snađi se.
Gordana se okrenula sinu.
— Kod mene nećeš.
Prvi put te večeri na njegovu licu nije bilo odgovora.
Samo strah.
Ali pravi završetak nije došao u bolnici.
Došao je tri dana poslije.
Nakon što sam završila smjenu, otišla sam kući, zaključala vrata i izvadila sve papire koje sam godinama gurala u jednu ladicu.
Izvod iz zemljišnih knjiga.
Ugovor o kreditu.
Izvatke zajedničkog računa.
Svoje nalaze.
Njegove uplate.
I jednu stvar koju sam prije toga smatrala beznačajnom.
Račune s poslovne kartice.
Hoteli.
Restorani.
Benzinske postaje.
Vikendi za koje je tvrdio da je na seminarima.
Sljedeće jutro kontaktirala sam odvjetnicu.
Nisam ga zvala.
Nisam mu slala poruke.
On je slao meni.
„Molim te, razgovaraj sa mnom.“
„Nisam htio da ovako saznaš.“
„Petra je trudna i ne mogu je sad ostaviti samu.“
Na zadnju poruku odgovorila sam samo:
„Ne tražim da je ostaviš. Tražim razvod.“
Nakon toga počeo je drugačije.
„Nemoj sve uništiti zbog jedne pogreške.“
Jedne.
Imala sam godinu i pol dokaza.
Kad smo se prvi put našli s odvjetnicima, pokušao je tvrditi da je naš brak već dugo bio samo formalnost.
Moja odvjetnica spustila je na stol kopiju zahtjeva za zajedničko refinanciranje kredita koji je Ivan potpisao samo šest tjedana ranije.
Zatim izvod s našeg zajedničkog računa.
Zatim poruke u kojima mi je pisao:
„Kad prođu blagdani, trebali bismo otići negdje sami i krenuti ispočetka.“
Ivan je prestao govoriti o formalnom braku.
Onda se pojavila Petra.
Ne na sastanku.
Meni je poslala poruku.
„Moram ti nešto reći.“
Nisam htjela odgovoriti.
Ali jesam.
Našle smo se u malom kafiću daleko od bolnice.
Petra je izgledala iscrpljeno.
Trudnoća se još držala.
Prvo što je rekla bilo je:
— Znam da nemaš razloga vjerovati mi.
— Nemam.
Kimnula je.
— Rekao mi je da je razvod dogovoren. Da samo čekate zbog stana i kredita.
— Nije bio.
— Sad znam.
Spustila je mobitel na stol.
Na ekranu je bio razgovor s Ivanom.
Jedna poruka bila je poslana nekoliko mjeseci ranije.
„Marina više ne želi djecu. Mi smo gotovi, samo to još moram pravno zatvoriti.“
Pogledala sam Petru.
— To ti je rekao nakon mog spontanog pobačaja.
Ona je problijedjela.
— Nisam znala.
Sljedeća poruka bila je još gora.
„Mama još ništa ne zna. Reći ću joj kad bude pravi trenutak.“
Dakle, lagao je i Petri da je sve samo pitanje tajminga.
Nama dvjema pričao je dvije različite verzije istog života.
— Ostaješ s njim? — upitala sam.
Petra je dugo šutjela.
— Ne znam.
— To više nije moja stvar.
I doista nije bila.
Nekoliko tjedana poslije čula sam od Gordane da se Ivan preselio u mali unajmljeni stan.
Petra nije otišla k njemu.
Navodno mu je rekla da će, ako želi biti otac, morati prvo naučiti govoriti istinu bez dvije paralelne verzije.
Jesam li joj vjerovala?
Nije mi bilo važno.
Razvod je potrajao mjesecima.
Ivan je jednom pokušao razgovarati sa mnom ispred zgrade suda.
— Marina, žao mi je.
— Zbog čega?
— Zbog svega.
— To nije odgovor.
Spustio je pogled.
— Zbog toga što sam te ostavio samu kad si izgubila bebu. Zbog laganja. Zbog Petre. Zbog toga što sam se ponašao kao da mogu održavati dva života dok god nitko ne postavlja prava pitanja.
Prvi put je barem zvučao kao čovjek koji razumije što je učinio.
Ali kajanje nije isto što i popravak.
— Nadam se da ćeš biti bolji otac nego što si bio muž — rekla sam.
To je bilo posljednje što sam mu rekla nasamo.
Sljedeće Nove godine ponovno sam radila.
Sama sam se prijavila za smjenu.
Pred ponoć mi je Gordana poslala poruku.
Iako više službeno nije bila moja svekrva, još smo se povremeno čule.
„Ostavila sam ti nešto kod zaštitara. Znam da opet nećeš stići jesti.“
Spustila sam se.
U termo-posudi bila je sarma.
Na vrhu mali papirić.
„Za Marinu. Ne zato što si bila Ivanova žena, nego zato što si meni ostala draga.“
Sjedila sam u sobi za osoblje i prvi put nakon dugo vremena jela bez gledanja u mobitel.
Bez čekanja da netko dođe kući.
Bez pokušaja da iz tuđih izgovora sastavljam smislen brak.
Kad se alarm ponovno oglasio, samo sam ustala, navukla rukavice i krenula prema hitnom prijemu.
Godinu dana ranije na istom sam hodniku saznala da je moj muž drugu ženu nazivao svojom suprugom.
Te večeri više nisam bila ničija prevarena žena.
Bila sam samo doktorica Marina Kovač.
I to mi je napokon bilo dovoljno.
