Sarajevo je oduvijek bilo specifično po svemu – po običajima, načinu života, gostoprimstvu i trgovini. Upravo je ta njegova raznolikost bila posebna i u svetim danima, a najviše za vrijeme mjeseca ramazana. Sarajlije tada žive povčeno, odane vjeri, postu, mukabelama, iftarima, teravijama… U svetom mjesecu posebno ožive i džamije koje nisu bile toliko pune tokom godine.
Bez teferiča
– Teferiči su tada smanjeni, kao da ih više i nema. Mnoge radnje na čaršiji koje su opsluživale tadašnje građanstvo, prestajale bi raditi. Čak su i oni dućani koji su prodavali drugu robu, imali neki poseban ramazanski tempo. Svijet je u tadašnjem Sarajevu bio posebno vezan za sirotinju. Priča se da su se imućni ljudi utrkivali ko će tu sirotinju prije pozvati na iftar – govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Kako i ne bi kada se zna da je Muhammed, a. s., to preporučio i pojasnio da će onaj ko nahrani postača, imati nagradu kao da je i sam postio. Besplatni iftari su bivali u imaretima. U Gazi Husrev-begovom imaretu za potrebe stanovništva nastao je i somun, kojeg je jedan od njegovih ekmekčija napravio prema nalogu velikog bega i gazije. Baš se taj ekmekčija prezivao Samun pa je tako ova lepina i dobila ime.
Somun je postao jedno od najpopularnijih peciva u regiji, a prihvatile su ga sve Sarajlije, i bogate i siromašne. U posebno iftarsko doba postalo je nezamislivo da somun nije na sofri. Uvijek je bio jeftin i dostupan pa ga nije bilo teško nabaviti.
– Nekada je u gradu bio veliki broj pekara – ekmekčija. Skoro svaka mahala je imala po jednu. Pečenje somuna, koji se u ramazanu ukrašavao i ćurokotom, davao je poseban miris našem gradu. Zapamćeno je da se miris somuna znao osjetiti i izvan grada – ističe Garibija.
Učenje salavata
Prema njegovim riječima, lijepo je kazati da su u Sarajevu čak i oni koji su imali krčme, iz poštovanja prema ramazanu i postačima, znali da ne toče alkohol u toku ovog mjeseca. To je ta prednost Sarajeva, poštivanje i uvažavanje drugog i drugačijeg. I obilježavanje iftara uz pomoć topova, a poslije kandilja, bila je povlastica Sarajeva.
– Posebno je bivalo još nešto, što se izgubilo danas. Učenje salavata sa svih sarajevskih munara, i to prije ezana svake teravije. Obično su mujezini koji su se penjali na munare, hrabriju djecu i omladinu puštali na šerefe munare i na taj način ne samo učili ezane nego i odgajali omladinu. Taj lijepi običaj je nestao, ali su ostala sjećanja srednje generacije – pojašnjava Garibija.
Besplatno spavanje u musafirskim kućama
Ramazani su u Sarajevu bili toliko interesantni da su hanovi i karavan-saraji bili puni gostiju koji su dolazili da to vide i osjete. Posebno je mnogo bilo gostiju sa Zapada, koji su dolazili da upoznaju vjeru i njene adete. Tako je Sarajevo već tada bilo poznato, a kako i ne bi kada su svi oni koji dođu u naš grad, imali besplatna tri noćenja po musafirskim kućama.
