Pored svih unutarnjih problema, zemlje na prostoru bivše Jugoslavije suočene su i s bolešću za koju još nisu našle odgovarajuće političko, a ni ekonomsko cjepivo. Bolest se zove “bijela kuga” i ona naočigled odnosi njihovo stanovništvo: dio u biološku neumitnost znanu kao smrt, a veći dio u – bolji život izvan granica.
Zemlje na ovim prostorima suočene su, naime, s gotovo galopirajućom depopulacijom. Demografi zvone na uzbunu, političari nude vatrogasna rješenja, a ljudi nestaju. Nije to fenomen koji se dogodio preko noći iako izgleda da je one najodgovornije zatekao na spavanju. Polagano odumiranje ovih krajeva traje već desetljećima kao posljedica niza povijesno-političkih i ekonomskih okolnosti.
Probijene su psihološke granice
Prema izračunu demografa iz Zagreba Stjepana Šterca, broj stanovnika Hrvatske pao je ispod psihološke granice od četiri milijuna, a u idućih 15 godina mogao bi pasti i ispod tri milijuna.
Danica Šantić, demografkinja iz Beograda, ističe da je Srbija između dvaju popisa 2002. i 2011. godine službeno izgubila 300.000 stanovnika, a od 2011. naovamo, prema procjenama, još 100.000, pa danas ima 7,1 milijun stanovnika uz perspektivu da u idućih 25 godina taj broj padne na 6,1 milijun.
Hasan Zolić i Mirza Emirhafizović, demografi iz Sarajeva, ističu, pak, da Bosna i Hercegovina, prema popisu iz 2013. godine, ima 3.531.159 stanovnika, dok projekcije govore da će do 2050. u BiH živjeti 20 posto stanovnika manje nego danas. Psihološke su granice probijene i depopulacija je sveprisutna. Stanovništvo je sve starije, što silno opterećuje mirovinske sustave u spomenutim državama. Omjer aktivnog i neaktivnog stanovništva polako preteže na stranu neaktivnog.
Iz Hrvatske je, primjerice, samo od posljednjeg popisa stanovništva 2011. godine iselilo blizu 230.000 ljudi, a računajući i umrle gubitak u tih pet godina iznosi približno 300.000. Izumiranje ukupnog stanovništva u Hrvatskoj, ističe dr. Šterc u studiji Demografski razvoj Hrvatske kao temelj planiranja mirovinskog sustava zabilježeno je u dva uzastopna međupopisna razdoblja (1991.–2001. i 2001–2011.), a, po svemu sudeći, bit će zabilježeno i nakon popisa 2021. godine.
“Kada se to dogodi, populacija ulazi u razdoblje kada više ne može provesti revitalizaciju s domicilnom populacijom”, upozorava Šterc u studiji. Posebno zabrinjava podatak da će prosječna starost stanovništva u Hrvatskoj, koja je sada 42,4 godine, za desetak godina doseći gotovo 50 godina. Tada bi starijih od 60 godina moglo biti dvostruko više nego mlađih od 19 godina, dok bi mirovinski sustav već i ranije mogao biti opterećen omjerom od tri neaktivna na jednog radno aktivnog osiguranika. Ukupan demografski gubitak Hrvatske od početka 20. stoljeća do danas Šterc procjenjuje na 2,534 milijuna stanovnika.
Stanovništvo je sve starije
Docentica Šantić s Geografskog fakulteta u Beogradu kaže da se i Srbija već desetljećima suočava s negativnim demografskim trendovima, posebno ističući proces demografskog starenja. “Stanovništvo Srbije, prema pokazatelju prosečne starosti, jedno je od najstarijih u svetu, sa 43 godine. Da bismo ilustrovali razmere starenja, navešćemo da ovaj pokazatelj u Africi iznosi svega 19 godina”, kaže Šantić.
Prema podacima OECD-a, godišnje se iz Srbije iseli blizu 40.000 ljudi. Većina stanovništva, blizu 60 posto, živi u gradovima, a sela postaju devastirana, naročito u planinskim i pograničnim područjima. U nekima je prosječna starost stanovnika više od 60 godina. “U gotovo 1.000 seoskih naselja zabeleženo je manje od 100 stanovnika i većina njih će do narednog popisa stanovništva 2021. ostati bez žitelja. Ispražnjena je demografska baza za iseljavanje, mnoga gradska naselja nemaju više taj imigracioni potencijal, pa imamo situaciju da se iz malih i srednjih gradova stanovništvo iseljava u velike regionalne centre: Beograd, Novi Sad, Kragujevac i, u mnogo manjoj meri, Niš”, napominje doc. Šantić.
Depopulacija najviše pogađa istočnu i južnu Srbiju, gdje se od 2000. broj stanovnika smanjio za četvrt milijuna.
“Opština Crna Trava je najdrastičniji primer u navedenom delu Srbije, gde se broj stanovnika za poslednjih 50 godina smanjio za 10.000 lica i danas iznosi svega 1.661 stanovnik. Tamo se lani rodilo samo četvero dece”, navodi Šantić najdrastičniji primjer. S druge strane, općine koje gravitiraju Beogradu i Novom Sadu te one na jugu Srbije s dominantnim muslimanskim, bošnjačkim i albanskim stanovništvom pokazuju pozitivne demografske trendove.
U Bosni i Hercegovini, ističu prof. Hasan Zolić i doc. Mirza Emirhafizović sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka, broj stanovnika u odnosu na 1991. godinu manji je za 845.874 ili 19,3 posto, što je najveći demografski gubitak u usporedbi sa susjednim zemljama. “Od 2013. do 2016. godine samo je po osnovi negativne razlike između broja živorođenih i broja umrlih izgubljeno više od 23.000 stanovnika”, kažu Zolić i Emirhafizović. Bosna i Hercegovina suočena je s ubrzanim starenjem, a udio djece mlađe od 15 godina u ukupnom stanovništvu gotovo je izjednačen s udjelom populacije starih 65 i više godina. “Od 1981. do 2013. prosječna dob stanovništva povećala se za 10 godina, čime je ovaj indikator demografskog starenja dosegnuo skoro 40 godina. Shodno tome, stanovništvo BiH već je zašlo u duboku starost, što će u bliskoj budućnosti sa sobom nositi mnogobrojne socio-ekonomske implikacije”, upozoravaju Zolić i Emirhafizović.
Depopulacija u Bosni i Hercegovini prvenstveno je, ističu, posljedica rata, ali i poratne društvene krize, koja je negativno djelovala na populacijske procese. Bijelom kugom, kažu, najpogođenije su istočna Hercegovina, Podrinje, Kanton 10 i Posavina, a u nekim dijelovima postoje sela bez ijednog stanovnika! Pozitivan prirodni prirast bilježi Kanton Sarajevo, ponajviše zahvaljujući mehaničkom priljevu stanovnika i većem životnom standardu.
Egzodus ne prestaje
U sve tri države kodna i kobna riječ jest – egzodus.
“Ogromno iseljavanje iz Hrvatske posljednjih godina novi je egzodus, koji po inicijalnom intenzitetu premašuje onaj iz 60-ih godina prošlog stoljeća te je puno pogubniji za Hrvatsku jer se primarno iseljava mlada i obrazovana populacija”, ističe Šterc u svojoj studiji. Nastavi li se iseljavanje tom dinamikom, za pet godina Hrvatska će izgubiti blizu 254.000 ljudi koji su “izravni nositelji razvoja, inovacija i stabilnosti”. Od lani iseljenih 65.000 osoba iz Hrvatske blizu 40.000 bilo je mladih, a od njih 22.000 sa završenim fakultetima. Procjene govore o 536.000 visokoobrazovanih osoba izvan Hrvatske ili tek 120.000 manje nego u domovini. Također se procjenjuje da hrvatska dijaspora danas ukupno ima blizu četiri milijuna ljudi. Šterc smatra da oni predstavljaju “ključni demografski, gospodarski i ini revitalizacijski potencijal”.
Slično se razmišlja i u Beogradu. “Procenjuje se da danas naša dijaspora broji između 3,5 i 4,5 miliona ljudi. Već godinama se govori o tome da bi imigracija mogla da bude budućnost Srbije”, kaže docentica Šantić. A na pitanje odakle bi Srbija mogla nadopuniti svoj demografski bazen Šantić kaže kako bi se to moglo postići transformacijom Srbije iz tipično emigracijske u imigracijsku državu. “Pri tome se prvenstveno misli na povratnu migraciju naših ljudi, uz donošenje adekvatnih mera za podsticanje tog povratka, u prvom redu visokoobrazovanih. Navodi se i mogućnost da Srbija za tražioce azila iz Azije i Afrike umesto tranzitne države postane zemlja destinacije”, kaže ona.
I Bosna i Hercegovina je tradicionalno emigracijska zemlja. “Prije rata BiH je bilježila veći broj iseljenih nego useljenih osoba, ali je gubitak nadoknađivala prirodnim prirastom. Budući da je BiH već ušla u kritičnu zonu oslabljene vitalnosti, o kojoj ponajviše ovisi populacijska obnova, to ne pruža osnovu za optimističnu prognozu glede povećanja izrazito niskog fertiliteta”, ističu prof. Zolić i doc. Emirhafizović.
Tri države, tri napuštene starice
A što u vezi s time čine vladajuće garniture? U Hrvatskoj je ustrojeno Ministarstvo za demografiju, povećane su financijske potpore roditeljima, a osnovano je i Vijeće za demografsku revitalizaciju. Slično je i u Srbiji. Lani je osnovano Ministarstvo za demografiju i populacijsku politiku, a zatim i Demografski savjet, na čijem je čelu premijer Vučić. “U Srbiji su usvojene razne strategije za podsticanje rađanja i upravljanje migracijama, ali nijedna nije dala rezultate. Demografsko pitanje jedno je od najznačajnijih, a za čije rešavanje još nismo pronašli adekvatne mere i korake”, kaže demografkinja Šantić. Politički odgovori na ovaj izazov u Bosni i Hercegovini komplicirani su kao njezin unutarnji ustroj, pa nema jedinstvene populacijske politike. “Republika Srpska donijela je set mjera koje se u stvarnosti ne realiziraju. U Federaciji BiH resor socijalne politike decentraliziran je po kantonima, pa se otuda javljaju međusobne razlike. Njima je prepuštena osnovna finansijska briga u vidu različitih, uglavnom simboličnih novčanih naknada, čija visina varira od kantona do kantona”, kažu Zolić i Emirhafizović.
Dok se traže adekvatni politički odgovori, egzodus traje nesmanjenim tempom. U perspektivi će i iseljena Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina biti brojnije i veće od ovih koje su tu, stare i napuštene.
