“Djevojčica (13) zatočena od ranog djetinjstva. Podignuta optužnica, roditelji uhapšeni”, glasio je naslov uz sliku djeteta kojim je 17. decembra 1970. godine Los Angeles Times šokirao čitatelje.
Genie je godine provela u potpunoj izolaciji, danju prikovana uz dječiji zahodski stolac, a noću, kao u stezulji, zavezana u vreći za spavanje. Prema riječima sudskog vještaka, otac je kćer želio zaštiti od navodno “zlog vanjskog svijeta”. Bio je to život bez ljudske komunikacije, puko vegetiranje u zamračenoj sobi – sve dok poluslijepa majka muku nije privela kraju i sa kćerkicom pobjegla od suludog oca.
Tajne jezika
Kada je Genie sa očajnom majkom došla u ured socijalne službe u Los Angelesu, jedva je mogla hodati uspravno. Korak joj je bio trom kao da gaza kroz vodu, tijelo pogrbljeno, a ukočene ruke savijene prema naprijed. Ta mala, smežurana, ekstremno pothranjena djevojčica težila je samo 27 kilograma, bila je visoka 1,37 metara i neprekidno je slinila i pljuvala. Uz sve to, djevojčica gotovo nije znala govoriti, što joj je zapečatilo sudbinu. Postala je predmetom proučavanja i “vjerovatno najispitavanije dijete u historiji”, kao što je rekao psiholog David Rigler koji je godinama vodio projekt Genie.
Osim psihologa i liječnika u tom su projektu sudjelovali neuronaučnici i – kao najupornija mlada lingvistica Susan Currtis. Naučnici su se nadali da će na tako ekstremnom slučaju uspjeti doći do općih spoznaja o mehanizmu usvajanja jezika. Hoće li Genie poslije toliko godina sa zakašnjenjem uspjeti naučiti riječi i gramatiku?
Od tog trenutka Genie više nije bila samo djevojčica koja je u dugogodišnjem zatočeništvu bila odvojena od svijeta nego je i u akademskim krugovima napravila povijest. Naučnici su počeli istraživati tajne jezika.
Inače, prva istraživanja “tajni jezika” počela su još u starom Egiptu kada je, kako piše grčki historičar Herod, faraon Psamtik I. iz 7. st. pr.n.e. želio je otkriti tajnu tadašnjeg jezika (prajezik).
Za svoj je pokus u kolibu na osami zatvorio dvoje novorođenčadi. Na djecu je pazio pastir koji sa djecom nije smio progovoriti niti jednu jedinu riječ. Nakon otprilike dvije godine, piše Herod, jedno je dijete progovorilo. Pastira je pozdravilo riječju “bekos”, što na jeziku Frigijanaca znači hljeb. Za faraona je pitanje prajezika bilo riješeno.
Vučje dijete
Car Fridrih II, u srednjem vijeku je ponovio takav pokus, ali su djeca umrla prije nego što se došlo do nekih rezultata. Ipak, mnogi naučnici nisu napuštali ideje o takvim pokusima. Predmete proučavanja uvijek su uspijevali pronaći, a da ih se pritom ne optuži da se bave zabranjenim eksperimentima: neprestano su kružile priče o djeci koja su – zapuštena ili odbačena – bila u stanju u koje je Psamtik namjerno bio doveo žrtve svoga pokusa. Između ostalog, govorilo se o dječacima i djevojčicama koje su odgajali vukovi, gezele, majmuni, pa čak i pantere.
Kao “vučje dijete” modernog doba pažnju naučnika privukao je oko 1800. godine Victor von Aveyron. U posljednjih 700 godina zabilježeno je oko 50 takvih slučajeva, kod kojih su naučnici uvijek pokušavali zaviriti iza površinskog sloja kulture i odgoja i dokučiti pratemelje čovjekove prirode.
Je li čovjek po prirodi dobar ili dobrotu stiče odgojem – pitali su se naučnici oko 1800-te godine, kada su pročavali slučaj dječaka Victora von Aveyrona. On im je došao kao naručen, ali su ga odbacili kada su shvatili da im neće pomoći doći do odgovora.
Na koji način i pod kojim uvjetima su djeca u stanju učiti jezik i razvijati svoj jezični potencijal? Na to su centralno pitanje naučnici 170 godina pokušavali naći odgovor, sve dok se nije pojavila Genie.
Lingvistica Susan Curtiss u slučaju Genie prepoznala je dobru priliku i u proljeće 1971. godine počela studiju na djevojčici, uzevši je na temu doktorskog rada. Njihov prvi susret nije ulijevao mnogo nade: Genie se grebala i pljuvala od bijesa.
Bila je pravi izazov – prisjeća se Susan.
Dvije vatre
Vremenom je Susan uspjela uspostaviti kontakt sa djevojčicom. Vodila ju je u kupovinu, u zoološki vrt, u parkove. Dijelom od same Genie, a dijelom od njezine majke doznala je pojedinosti od okrutne prošlosti: čim bi djevojčica pisnula, otac bi je istukao letvom; nikada nije sa njom normalno razgovarao, nego je lajao poput psa. Počinio je samoubistvo ubrzo nakon što je djevojčica oslobođena.
Susan je vjerovatno od početka bila između dvije vatre: s jedne strane morala se suočavati sa nevjerovatnom tragedijom djevojčice koju je proučavala, a sa druge strane njeno mučenje, za nju kao naučnicu bilo je dar sa neba. U svojoj se studiji držala razvojnopsiholoških teza Erica Lenneberga, američkog lingvista koji je, kao i psiholog Jean Piaget i drugi, vjerovao da su djeca samo u određenoj fazi sposobna izgraditi strukture u mozgu potrebne za razumijevanje jezika. Pritom je odlučujuća činjenica bila upravo ta da je Lenneberg kao kraj te faze označio početak puberteta – tačku na kojoj je Genie upravo bila. Stoga je napredak koji je prvih godina postizala barem nakratko bio senzacionalan.
Genie je “upijala riječi koje su opisivale sve novo što bi opazila njena osjetila”, zapisala je Susan Currtis. Istovremeno, njeno jezičko izražavanje bilo je isjeckano, a glas tih, piskutav i monoton. Tek je postepeno razvila jezičnu melodiju: tako joj je glasno izgovaranje riječi “angry” nakon određenog uvježbavanja pomoglo iskazati godinama potiskivan bijes. No njena je jezična vještina počela stagnirati na nivou već naučenog nizanja riječi bez gramatike.
Prema naučnim teorijama, jezik u određenoj fazi razvoja djeteta raste poput organa. Upravo je taj organ kod Genie očito zakrljžao jer njegov “program rasta” nije na vrijeme bio potaknut nikakvim podražajem. To se dešavalo potpuno nezavisno o drugim duševnim sposobnostima.
Zakržljala lijeva strana mozga
Susan Curtiss primijetila je zapanjujući nesrazmjer između sposobnosti razmišljanja i gramatičke sljepoće Genie. Djevojčica je bez teškoća shvaćala najteže strukture te precizno pravila imitacije modela koje bi joj naučnici zadavali – bila je to sposobnost koju su lingvistici tada smatrali ključnom za usvajanje gramatike.
Međutim, u slučaju Genie ta se vještina nije odrazila na jezičnom planu. Pregled njenog mozga ostao je na niskom nivou. Lijeva strana mozga – obično “jezična strana” – bila je zakrljžala, a desna, odgovorna za logični smisao izvan jezika, dobro razvijena.
Eksperimenti su pokazali da je Genie i jezik pokušala obraditi u desnoj strani mozga – pri čemu se uzalud trudila.
Naučnica optužena za zlostavljanje
Kada je Susan objavila rezultate svoje studije, naišla je na veliko zanimanje naučnika. Danas njene spoznaju spadaju u temeljna znanja. No kritike njoj i drugima naučnicima iz tima došle su sa druge strane: majka djevojčice, ogorčena zbog bezobzirnog prikazivanja njenog djetinjstva, tužila je Suzan Curtiss, u čemu je imala podršku njene bivše saradnice koja je lingvistici i ostalima u timu prebacivala da su Genie ponovo zlostavljali – ovaj put zbog vlastite karijere.
Je li bila upravu? O tome više niko iz tima ne želi govoriti.
Sigurno je samo to da se Curtiss, Rigler i ostali naučnici nikada do kraja nisu mogli osloboditi sjene koju je bacio Psamtikov eksperiment. I kod njih je postojala opasnost da, istražujući čovjeka, zaborave, pravila čovječnosti. Projekt se od samog početka kretao na tankoj niti između, pružanja pomoći i naučnog koristoljublja. Genie je terapeutska njega omogućena tek od novca za istraživanje. Inače bi vjerovatno završila u domu.
Susan Curtiss na svoj se rad danas osvrće sa nevjericom.
Opisivala nam je svoje osjećaje. Prenosila nam je što joj se mota po glavi i što joj leži na srcu. Kada se toga sjetim, pitam se ko još mari za gramatiku? – kaže za Genie.
