U maloj općini Slavonije, utvrđenom selu, okruženom konzervativnim legionarima, stanovnici nisu dali niti jedan glas HDZ-u.
Legende o mitološkim državama i gradovima blagostanja, gdje narod živi u izobilju duha, skladno s okolinom i samim sobom, od početka svijeta intrigirale su ljudsku maštu. Nada ili cilj stvarali su u svakoj civilizaciji jedno takvo posebno mjesto.
Indijska i budistička mitologija tako nam priča o drevnoj Shambali, izgubljenom kraljevstvu Himalaja, zemlji potpunog mira i spokoja, kojom vlada zadnja reinkarnacija Višne. Jednom, kad svijet dođe pred samu propast, on će nas spasiti i uvesti u zlatno doba. Neonacisti ujedno vjeruju kako je Hitler pobjegao u Shambalu, što govori dosta o otvorenosti ondašnjih ljudi.
Antička povijest naših predaka priča o Arkadiji, zemlji sretnih ljudi, koji žive u potpunom skladu s prirodom, pastoralno, pod pokroviteljstvom Pana i njegovih nimfi. Bez ponosa i zavisti koji korumpiraju ostale narode. Možemo li mi, na našim seizmopolitičkim prostorima, uopće zamisliti tako nešto?
Ne samo da možemo već u našem susjedstvu postoji upravo takva obećana zemlja. Kao svijeća u tami, empirijski dokazuje svoju posebnost, bez potrebe za legendom, mitom ili izmišljotinama. Čiji je taj Eden i gdje se on nalazi?
Povijesna je činjenica da su konzervativci zauzeli Slavoniju… ali ne cijelu. Preostala je mala općina. Utvrđeno selo, okruženo konzervativnim legionarima. U tom selu ćemo upoznati glavnog junaka naše priče, moćnog birača, Asteriksa Popovića. Evo ga upravo odlazi na izbore… goloruk. A selo, selo se zove Negoslavci, mitološka zemlja prosvijećenog liberalizma, utopija progresivnosti, molitva na usnama svake duše koja slobodožeđa.
Nijedan glas HDZ-u
Slavonija je zemlja bogata, ali duha pregažena. Ratovi, pljačke, korupcija i nepotizam, otjerali su mlade, ukrutili stare, a upravo i usprkos tome politička opcija je konzervativna. Hrvatska dijeli sudbinu svoje “hraniteljice”, no u dijelovima direktno nezahvaćenim ratom, bogatijim regijama kao što su Istra ili Međimurje, nije čudo vidjeti na vlasti liberalnije opcije.
Zato kad je Željka Markić, kao hrvatska Ivana Orleanska, čuvši glasove u glavi, odlučila pokrenuti referendum o braku, svi su očekivali kako će liberalni otpor biti najjači u sjeverozapadnim dijelovima države. Vapaj za slobodom bio je ugašen od premoćnoga konzervativnog biračkog tijela, koje je jedne nedjelje, bez dvotrećinske većine, izmijenilo Ustav. I dok su mediji prekopavali rezultate izbora, ništa nije moglo zaustaviti neumoljivu žalost zaštitnika manjina, dok nije objavljen fascinantan rezultat.
U maloj općini Slavonije, utvrđenom selu, okruženom konzervativnim legionarima, stanovnici su glasali 75 posto protiv referenduma. Bio je to veći postotak nego igdje u državi! Ni liberalna Istra, ni progresivno Međimurje, ni crvena Rijeka, nisu na branik liberalne ideje dali više glasova od hrabrih Negoslavaca.
No kako mit prekriva mrena prošlosti, a ljudi zaboravljaju brže od ribice koja im ispunjava želje, Negoslavci su ubrzo zaboravljeni, a priča o njima širila se po katakombama hrvatskih kulturnih i liberalnih sekta, više kao priča i pouka, a manje kao stvaran događaj. Neki su čak tvrdili da Negoslavci ne postoje, a za slavnog redatelja Jakova Sedlara se govori kako je oformio ekspediciju, te se zaputio u Negoslavce. Nikad ga kasnije nisu ni vidjeli ni čuli. Priče spominju kako su ga pojeli kanibali kod Ivankova.
I sve bi tako bilo zaboravljeno, do ovih parlamentarnih izbora kada su konzervativci predvođeni HDZ-om premoćno odnijeli pobjedu. I dok su mediji prekopavali rezultate izbora, ništa nije moglo zaustaviti neumoljivu žalost ljevice i liberala, dok nije objavljen fascinantan rezultat.
U maloj općini Slavonije, utvrđenom selu, okruženom konzervativnim legionarima, stanovnici nisu dali niti jedan glas HDZ-u. Bio je to manji broj nego igdje u državi! Ni liberalna Istra, ni progresivno Međimurje, ni crvena Rijeka, nisu na branik demokracije dali manje glasova HDZ-u od mudrih Negoslavaca.
Kako uzvratiti uslugu
Empirija je bila neumoljiva. Negoslavci nisu ni mit ni legenda, već prava liberalna Arkadija! Pastoralni život, udaljen od gradske vreve i “urbanih” riješenja, bez ijedne fontane, holdinga i loše pokrivenosti brzog interneta, stvorio je rasu skromnih ljudi koji cijene druge, bez zavisti i ponosa. Zanemarenost državnih institucija, županijskih proračuna i lokalnih političara, samo je učvrstila njihove čovjekoljubne ideale.
Ovaj put, to prenose svi svjetski mediji, već dolaze prvi izaslanici liberalnih stranka sa Zapada, kako bi proučili uvjete u kojima nastaju tako otvoreni ljudi. Amerikanci su uzeli DNK uzorke, teoretičari zavjera tvrde – zbog želje da kloniraju Negoslavce diljem SAD-a. Nevladine udruge za zaštitu ljudskih prava rade detaljne analize i najavljuju dokumentarne filmove, a prve ture turista najavljene su već krajem mjeseca.
Zato, prije nego Negoslavce uništi masovni turizam i nezaustavljiva eksploatacija naše civilizacije, prije nego njihov način života potpuno nestane, a njihove pobjede postanu legenda… prije nego Negoslavcima ponestane čarobnog napitka, a konzervativni legionari osvoje selo, prije svega toga, posjetite Negoslavce.
Možda tamo shvatimo da borba protiv opresije spaja čudne partnere. Da kad netko živi u siromaštvu i bijedi, uvjerenja su jedino što mu preostaje. I kako je vrijeme da im uzvratimo uslugu.
Što bismo mogli pokloniti narodu koji nema puno, ali nam daje toliko puno?
“Ove godine, nakon preuzimanja poljoprivrednih zadruga Jankovci i Negoslavci od srbijanskog biznismena Petra Matijevića, u tijeku je podjela otkaza radnicima. Od ukupno zaposlenog 71 radnika u ove dvije zadruge, čak 39 radnika dobiva otkaze, što čini gotovo 60 posto ukupno zaposlenih.”
Mogli bismo ih se sjetiti i kad nisu samo izbori. Quid pro quo.
