U posjetu ovoj nesebičnoj mladoj ženi ekipa Novosti je krenula podstaknuta obraćanjem listu Milutina Vulina (79), koji je u majskim poplavama u Doboju zvanično proglašen nestalim, a zapravo je spas od vodene bujice sa Stojanom Bližnjakovićem (57) pronašao upravo pod Nihadinim krovom.
Namjera novinara je bila da upitaju što je motivisalo za tako humani čin, a „vodič“ im je bio upravo Vulin, čije ime je među nestalim osobama prvog dana vodenog talasa u centralnom dnevniku RTRS pročitao direktor policije MUP RS Gojko Vasić, što je dovelo u očaj njegovu porodicu.
Kad je novinar Novosti stigao, brzo se ispostavilo da su sve Milutinove priče o Nihadinoj gostoprimljivosti bile tačne. Vrata je otvorila ljubazna mlada žena, koja posljednjih osam godina radi kao diplomirani pravnik u Odjeljenju komunalne policije Gradske uprave. A evo kako se sve to 15. maja dogodilo:
– Gledala sam kroz prozor kako voda raste i kada su na moja vrata zakucali Milutin i Stojan, koje do tada nisam poznavala, nisam ni trena razmišljala i pozvala sam ih da uđu. Nisam se ni uplašila to što nepoznate ljude primam u stan, ne samo zbog toga što sam bila svjesna da je zgrada puna stanara, koji su također bili zarobljenici vode, već jednostavno strah ne podnosim.
Nihada priča kako je kao petnaestogodišnjakinja prošla svu surovost rata, odlazak posljednjim autobusom iz Doboja kod tetke u Novi Sad, vraćanje sa mađarske granice u pokušaju da ode u Njemačku.
– Sve muke tokom rata izgleda su me kasnije odredile da budem emotivna i osjetljiva na ljudsku patnju – iskrena je Nihada.
Dolasku Milutina i Stojana u njen iznajmljeni stan prethodilo je njihovo lutanje od vrata do vrata u zgradi do koje su doplivali. Jer, u trenutku kad je bujica krenula da nadolazi tog jutra 15. maja u naselju „Pijeskovi“ njih dvojica su se zatekla u poslovnom prostoru Milutinove kćerke koja živi u Novom Sadu. Pobjegli su na prvi sprat zgrade u kojoj se taj poslovni prostor nalazi i primila ih je jedna porodica, koja ih je kasnije tokom dana zamolila da utočište pronađu na višim spratovima, jer su i oni bili prinuđeni da zbog porasta vodenog talasa idu dalje.
Njih dvojica su promrzli i mokri bezuspješno pokušali da pronađu privremeni boravak u tri stana, ali su odbijani iz raznih razloga, sve dok im vrata nije otvorila ova humana žena.
– Stavila sam se u poziciju tih ljudi i uradila bih to opet kada bi se ta situacija ponovila – priča ova samohrana majka, dodavši da bi voljela da i njen sin Dino (13) bude takav.
Otkriva nam i da bi voljela da se ljudi vrate sami sebi, da je više pozitivnih primjera, ljudskosti uopšte. Skromno ubeđuje novinara da je od rane mladosti željela da pomaže drugima, da usreći druge.
– Kao djevojčica sam maštala da ću završiti neku lijepu školu, imati svoj prevodilački biro, ali je rat mnogo toga omeo. I pored svega što smo moja porodica i ja prošli tokom tog teškog ratnog perioda, nije me učinio ni surovom ni lošom i drago mi je što sam doprinijela barem jednom pozitivnom životnom pričom – kaže na kraju ova plemenita žena.
