Koliko god sam odlučio biti jak, emocije su me preplavile. Izašao sam iz bolnice i zaplakao. Nisam dugo plakao, no kasnije su me te suze posramile, ispričao je ovaj samohrani otac.
Tako smo Mishka i ja zakoračili u šestu godinu zajedničkog života. 28. kolovoza 2018. jedna osoba više se pojavila na ovom svijetu. Rodio se moj sin, moj Medo. On je moj borac, moj ‘heroj-žaba’, moj ‘torpedo-bez-sedla’. Prošlo je pet godina i dogodilo nam se svašta. Porodiljni dopust, selidba iz glavnog grada, neprospavane noći, majčino mlijeko, poliklinika, kirurgija, bazen, masaže, šetnje, logopedi, vrtić, zaposlenje, studij… Puno toga se već dogodilo, ali glavno je da još toga slijedi! Nove vještine, novi susreti i novi događaji i poznanstva. Idemo naprijed i vjerujmo da možemo uspjeti, napisao je Evgeny Anisimov (36) iz Rusije nedavno, na dan kad mu je sin napunio pet godina.
Dani nakon njegovog rođenja bili su teški. Evgeny nije mogao zamisliti ostaviti svoje dijete u sirotištu kako mu je supruga sugerirala. Mishka se rodio sa Downovim sindromom, a njegova majka se nije mogla nositi s tim pa ih je napustila. Evgeny je dječaka odlučio odgajati sam.
Ovaj mladi otac odlučio je svoju priču podijeliti s javnosti kako bi, kaže, pokazao svijetu koliko su djeca s ovakvom dijagnozom divna, ali i kako bi motivirao druge roditelje da nikada ne odustaju već skupe hrabrost i suoče se sa izazovima, posebno kada su njihova djeca u pitanju.
Djeca sa Downovim sindromom imaju predivnu, vedru i optimističnu osobnost zbog čega ih nazivaju i djecom Sunca. Ukoliko odrastaju u zdravoj i sretnoj obitelji, imaju sve šanse za normalan život. Evgeny smatra da je edukacija izuzetno važna jer, neznanje vodi strahu i predrasudama, ali i drastičnim potezima kakav je napravila njegova sad bivša supruga kada ih je ostavila.
– Trenutak sreće nakon njegovog rođenja trajao je točno jednu minutu i 39 sekundi kada nam je liječnik rekao: ‘Bojim se da vaša beba ima Downov sindrom’. Nisam znao što napraviti, ali smatrao sam kako je moj zadatak u tom trenutku isključiti emocije i podržati suprugu jer sam vjerovao da će joj biti teško – prisjetio se i dodao da su potvrdu dijagnoze čekali nekoliko dana.
‘Nisam znao ništa o dijagnozi svojeg sina’
Koliko god je odlučio biti jak, emocije su ga preplavile. Izašao je iz bolnice i zaplakao.
– Nisam dugo plakao, no kasnije su me te suze posramile. U mojem se životu, uostalom, ništa nije promijenilo. Sve se dogodilo kako smo planirali, rodio mi se sin – nastavio je.
Iste večeri je sjeo za računalo i saznao puno toga o ovoj dijagnozi i djeci koja imaju Downov sindrom.
– Nisam znao ništa o dijagnozi svojeg sina. Sjetio sam se samo strašne fotografije iz sovjetskog udžbenika iz biologije. Otišao sam na internet i istraživao. Saznao sam za Evelinu Bledans i njezinog Semjona, koji je rođen u istom rodilištu kao i Mishka. Doznao sam da su u Europi ljudi s Downovim sindromom dobro socijalizirani, mogu samostalno živjeti i raditi – priča ovaj hrabri otac.
Kaže da to saznanje nije utjecalo na njegovu odluku jer je odmah znao da nikada ne bi mogao napustiti svoje dijete, ali njegova supruga nije bila spremna za ovu vrstu odgovornosti.
Već je maštao kako će zajedno uživati u zalasku sunca, kako će ga voditi na roštilj, kako će živjeti svoj život koji će se nekima možda činiti nesretnim, ali to će biti njihov život.
– Ni u jednom trenutku nisam pomislio ostaviti sina u sirotištu, to bi bilo zbilja nehumano. Supruga i ja smo se ubrzo razdvojili, a ja sam započeo svoj novi život kao samohrani otac ‘sunčanom’ djetetu – nastavio je.
– Moja supruga i ja uvijek smo imali dobar i iskren odnos. Bilo je različitih perioda, uspona i padova, nedostatka novca, odvojenosti. Ja sam miran tip čovjeka, navikao se prepustiti svemu, prilagoditi se. Prijatelji su me čak ironično zvali ‘papučarom’. Ali, u ovom slučaju sam čak bio spreman na sukob, pokušao sam je uvjeriti da bismo mogli prevladati ovu situaciju. I sukob nas je razdvojio. Sad razumijem da se bojala – dodao je.
Naglašava da se ne smatra nikakvim herojem, kako ga neki nazivaju, već mu je bilo sasvim normalno i prirodno ostati uz sina kojemu je itekako potreban. Kaže da Mishu odgaja najbolje što zna i umije.
Sa malenim ide na razne aktivnosti koje pomažu njegovom fizičkom i mentalnom razvoju.
– Svojim primjerom želim nadahnuti one ljude koji su ili će biti u istoj situaciji kao i ja. Želim im poručiti: ‘Ne bojte se! Sve će biti u redu!’ – zaključio je.
izvor 24sata.hr
