U Srebrenici bi se ove godine trebao graditi i najesen biti otvoren Spomenik mira. Gradnju je inicirao Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Na skupšini općine usvojen je prijedlog za izgradnju spomenika, te bi se on trebao graditi u Srebrenici. No, i nije baš sve tako jednostavno i lijepo kao što na prvi pogled izgleda. OHR je dugo lobirao, a u nekim krugovima mnogo se pričalo na tu temu. Djelovalo je da su svi za tu inicijativu, ali većina Bošnjaka negoduje zbog spomenika, kao i neki bošnjački vijećnici u Skupštini općine Srebrenica.
Bošnjaci već odavno ne vjeruju međunarodnoj zajednici kad je riječ o Srebrenici. Sjetimo se samo Philippea Morillona kad je u Srebrenici, u martu 1993, izgovorio sada već čuvenu rečenicu: “Vi ste sada pod zaštitom UN-a.”
Kakva je bila zaštita UN-a svima je dobro poznato. Bošnjaci s pravom ne vjeruju u namjere g. Inzka u vezi sa spomenikom. Visokom predstavniku bolje bi bilo da posluša savjet svog prethodnika i nametne zakon o zabrani negiranja genocida. Na tome bi mu Srebreničani bili zahvalni i makar bi ga po nečemu dobrom upamtili jer nije civilizacijski negirati i ismijavati se tuđoj žrtvi, nesreći i boli kao što to danas u 21. stoljeću čine u Bosni i Hercegovini.
Gradnja budućnosti na negiranju genocida
Načelnik Općine Srebrenica, mladi Mladen Grujičić, svim snagama zalaže se za Spomenik mira. Kako kaže, želi graditi mir u Srebrenici. Kaže da baš jedan takav spomenik nedostaje Srebrenici i da mi Srebreničani koji sada živimo ovdje moramo gledati u budućnosti i zaboraviti ono što je bilo; treba ići dalje, kaže.
Želi on graditi budućnost na negiranju genocida, veličanju ratnih zločina, iskrivljavanju historije. Takvu bi on budućnost gradio.
Graditi Spomenik mira u Srebrenici gotovo je ravno apsurdu dok su bošnjačka djeca diskriminirana u školi, dok ne uče svoj jezik ili im se brani da svoj jezik nazivaju onako kako žele.
Znak da načelnik Grujičić želi graditi ljepšu budućnosti i stvoriti bolje odnose s Bošnjacima, za početak, ali samo za početak, moglo bi biti to što će naći rješenje da se državna zastava stavi na školu pored zastave RS-a, gdje je 72 posto bošnjačke djece, koja svoju državu i svoju zastavu vole.
Graditi Spomenik miru, a ne poštivati Ustavni sud Bosne i Hercegovine i međunarodne sudove besmislica je i ismijavanje, naročito dok se, u isto vrijeme, taj spomenik spominje u kontekstu volje međunarodne zajednice.
Takvu budućnost i Spomenik miru kakav želi graditi Grujičić niko više ne želi, a posebno mi žrtve genocida. Takav spomenik trenutno nije potreban Srebrenici.
Nemam ništa lično protiv tog spomenika ili želje da neko učini da nam bude bolje jer samo ograničen i nerazuman čovjek ne želi da mu bude ljepše. Naprotiv, mir i bolje sutra moramo graditi i svim silama to podržavam. Mir i ljepša budućnost jedini su spas za našu djecu.
No, budućnost moramo graditi na sigurnim temeljima, a ne bez temelja. Temelj za ljepšu budućnost jest konačno prihvatanje istine o onome šta se zbilo u Srebrenici, počevši od aprila 1992. do jula 1995.
Omalovažavanje najvažnijeg spomenika
Temelj za Spomenik miru jest da se ne veličaju oni koji su počinili genocid, da se prestanu iznositi laži i lažni dokumenti o događanjima iz jula 1995, da se ne ide na promocije knjiga s pristranim i iskrivljenim sadržajem o istini o Srebrenici.
Mnogo je pitanja na koja se mora odgovoriti ako hoćemo da gradimo kvalitetan mir, Spomenik mira i ljepšu budućnost u Srebrenici, a izbjegavanje suočavanja s prošlošću neće nikome donijeti ništa dobro.
Želi li se možda tim spomenikom umanjiti važnost Memorijalnog centra u Potočarima? To je pitanje na koje ne želim odgovoriti.
Zašto pravimo nekakve spomenike, a najvažniji spomenik u Potočarima izbjegavaju, ne priznaju i omalovažavaju? Najbolji Spomenik miru jest Memorijalni centar Potočari. Ni manje ni više od toga ovdje u Srebrenici nije potrebno.
Volio bih da je rahmetli naša druga majka, Hatidža Mehmedović, živa, pa da im samo ona dvije riječi kaže o Spomeniku mira. A sad kad nema nje, istinskog borca za istinu, Inzko i njemu slični provode svoje ideje kako oni žele. Šta će biti kad sve majke i sve žrtve genocida više ne budu tu?
Umjesto izbjegavanja suočavanja s prošloću, isprazne priče o sukobu civilizacija, civilizacijski bi bilo, kad je već gotovo svako u svijetu priznao genocid u Srebrenici, da se i ona manjina ljudi krene suočiti sa sobom kako bi konačno priznali žrtvu i strahote koje su nevine srebreničke, većinom dječačke duše iskusile.
Civilizacijski bi bilo pogledati istini u oči i istinu prihvatiti. Pravdu sprovesti.
Zlo se veliča i slavi
No, do priznanja i prihvatanja istine, vrlo vjerovatno, neće ubrzo doći. Sve dok se onaj student s Pala ponosi time što studentski dom nosi naziv po imenu pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Sve dok se zlo veliča i slavi, za pravdu i istinu u takvom društvu nema mjesta.
Zamislite da su u Njemačkoj vrtić, škola ili studentski dom nakon Drugog svjetskog rata nazvani po ratnim zločincima.
“Dragi Nijemci, odabrani studenti, dobro došli u najsavremeniji studentski dom ‘Paul Joseph Goebbels'”. Ili, zamislite: “Srednja škola Rommel – Pustinjska lisica”, “Ulica Adolfa Hitlera” itd.
Jasno je da bi se cijelom svijetu stomak prevrtao od količine inata i ponosa nad nehumanim zločinima.
Svaki zločin, ko god ga činio, zločin je. Najgore djelo koje ljudske ruke mogu počiniti jest drugom čovjeku nauditi. Svakog zločinca i sve udružene zle ljude treba najvećom mogućom kaznom kazniti.
Zlo nema dušu i emociju. Zločinačko ime nije ni važno, a njegova vjera, nacija ili porijeklo još manje. Kažnjava se njegovo djelo, a ne jedan narod, vjera ili rod kojem pripada.
