Majka troje djece ne može izdržati više od jedne minute a da ne padne u nesvijest.
Kathryn Marshall je prije dvije godine imala saobraćajnu nesreću, nakon čega je počela patiti od napada vrtoglavice i nesvjestice. Onesvijesti se svaki put dok čeka u redu u trgovini, dok vodi djecu u školu, čak ne može zagrliti djecu a da ne rizikuje padanje u nesvijest.
Nakon niza testova i ljekarskih pregleda, zbunjeni ljekari su joj konačno dijagnosticirali sindrom posturalne tahikardije (POTS).
Ovaj poremećaj uzrokuje da njeno srce “zaštopa” kada iz sjedećeg prelazi u stojeći položaj, a simptomi su ekstremni osjećaj ošamućenosti zbog ograničenog protoka krvi u mozak.
Njen život je sve teži i ona čezne da bude dobra majka svojoj djeci i da živi normalan porodični život, ali ne može ustati s kauča.
– Izgubila sam kontrolu nad stvarima koje sam uzimala zdravo za gotovo. Male stvari mi najviše nedostaju. Ne mogu se igrati s djecom onako kako želim, ne mogu se popeti uz stepenice bez da sjednem na pola puta. Strašna je krivnja koju osjećam zbog toga što ne mogu biti dobra mama.
Nakon dijagnoze Kathryn je napustila posao medicinske sestre i sada ovisi o suprugu Chrisu koji vodi domaćinstvo. Jednostavni zadaci poput pranja suđa su sada gotovo nemogući za nju.
Pretprjela je niz dramatičnih padova i u javnosti i kod kuće, a stalno je prekrivena modricama i posjekotinama.
Ali odlučila je gurati dalje sa svojom djecom, pa želi s njima u park ili na odmor.
– Toliko je stvari koje oni žele raditi, a ja to želim raditi s njima. Veoma je zbunjujuće i traumatično za djecu kad me preklinju da se igramo, a ja ih moram odbiti. Tada mi se srce slama.
Kathryn je sudjelovala u saobraćajnoj nesreći u martu 2011. godine, a tada je zadobila ozljede vrata.
Narednih sedmica imala je lupanje srca i gubila je dah, a za te simptome krivila je stres od nesreće kao i brigu za troje djece.
Ali šest sedmica kasnije ona se srušila i provela je mjesec dana u bolnici, a nakon testiranja dijagnosticiran joj je POTS.
Svaki dan pije 12 tableta kako bi ublažila simptome, održala nizak broj otkucaja srca i krvni pritisak, a sve da bi spriječila padanje u nesvijest.
– Izgledam s vana potpuno normalno, ali mnogo mi je trebalo da se pomirim s ovim stanjem. Stavim osmijeh, uredim frizuru i našminkam se. Ali to je duboko u meni, skrivena invalidnost. Pokušavam razmišljati pozitivno, odlučna sam. Ja ću pobijediti.
