Annita Underlin je direktorica Evropske zone Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca.
– U istraživanju se kaže: “Dok drugi kontinenti uspješno smanjuju siromaštvo, Evropa svoje povećava“. Također se kaže kako će se dugoročne posljedice mjera štednje ostati i nakon oporavka privrede. Koje su to posljedice?
Prije svega vidimo da siromašni postaju još siromašniji. Susrećemo se sa „novim siromasima“ koji se do sada nikada u svom životu nisu obratili Crvenom krstu i zatražili pomoć. Unutar „novih siromaha“ nas posebno brine sve veći broj mladih koji su bez posla.
U nekim evropskim državama je i do 60 posto mladih bez posla. Također smo zabrinuti i za dugoročne posljedice na području zdravstva i socijalne zaštite. Studija je pokazala da zemlje, koje u svojim budžetima u vrijeme krize nisu smanjivale izdatke za ova dva sektora, brže oporavljaju od krize. Brine nas što vlade za ove područja planiraju sve manje novca. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nam je također pokazala da se paralaleno s vrhuncom krize povećao i broj samoubistava. Dugoročni efekat koji kriza ima na porodicu i djecu je također zabrinjavajući“.
– Kažete da je najlošiji učinak, uz direktne probleme, kao što je broj ljudi koji se Crvenom krstu obraća za pomoć, velika nesigurnost u tradicionalnoj srednjoj klasi.
„U pojedinim zemljama se smanjuje srednja klasa. Srbija je na primjer, u dobrim vremenima uspjela izgraditi srednju klasu. Danas se taj sloj stanovništva smanjuje. Neki su čak i ispod granice siromaštva. Mađarska je također dosta pogođena krizom.
Prema rezultatima istraživanja je dokazano da 80 posto srednje klase mjesečno troši svu svoju zaradu. To znači da ne mogu štedjeti kako bi kupiti novi hladnjak ako se stari pokvari, ili djetetu platili neko putovanje sa školom. Primjetan je rast troškova života, ali novac kojeg ljudi imaju na raspolaganju jednostvo ih više ne pokriva.
– Mnoge iznenađuje to, kako je navedeno u vašoj studiji, da ozbiljne posljedice krize ne osjećaju samo krizne zemlje na jugu Evrope i Irska. Navodno su i uspješne evropske države, kao što je Njemačka, pogođene krizom.
„Ozbiljnije je nego što mislimo. U Njemačkoj se promijenila kompletna društvena struktura. Većina novih radnih mjesta u Njemačkoj je na ograničeno vrijeme. To znači da radnici imaju ograničene ugovore. Također, od Crvenog krsta u Njemačkoj znamo da ljudi, koji se tamo obraćaju za pomoć imaju mjesečna primanja. Međutim, ta primanja nisu dovoljna da plate mjesečne troškove, poput struje ili osnovnih životnih namirnica. Zato se radi preživljavanja obraćaju za pomoć“.
– Povećanje osobne nesigurnosti i smanjenje životnog standarda u Evropi mogli bi dovesti do socijalnih nemira i povećanja ekstremizma. Kada je po vašem mišljenju dostignuta tačka kada se može reći – više nema povratka?
„Imamo dvije kategorije ljudi. Jedna kategorija su oni koji sjede kod kuće i koji se srame reći da nemaju sredstava za životne troškove. Jedan dio te grupe ljudi primjećujemo kada pogledamo sve veći broj samoubistava. Druga grupa ljudi su mlade osobe koje izlaze na ulice kako bi podigle svoj glas. Ako 60 posto mladih za završenom školom i dalje nema posao, tada je jasno da će ta grupa ljudi biti sumnjičava. Zbog toga želimo podstaknuti vlade da poduzmu ozbiljne mjere. Inače ćemo osjećati dugoročne posljedice.
2009. godine smo proveli prvu studiju u vrijeme ekonomske krize. I tada smo ispitivanja proveli u istim zemljama kao i danas. Ako se osvrnemo unazad, vidimo da niko od nas nije vjerovao da će se kriza zadržati tako drugo. Mislili smo da će se brže završiti. 2009. godine niko od nas nije mogao zamisliti da će danas 3,5 miliona Evropljana od Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca dobijati hranu. Mi nismo jedini koji dijelimo hranu.
43 miliona Evropljana dnevno nema dovoljno hrane. 18 miliona dobiva pomoć koju finansira EU. Kriza se uvukla u svako životno područje: u porodicu, društvo, vladu – u čitavu Evropu.
