Zastrašujuću priču 32-godišnjeg mladića iz Zenice pogledalo je više od milijun ljudi. Nisu rekli da im je preteško i gadljivo, nisu okrenuli glavu, nego su osvijestili da njegov život ovisi o njima, o nama, o svakom share-u i lajku.
Priča koja dira u srce, o mladiću kojeg je nećak polio benzinom pa živog zapalio, društvenim se mrežama širila nevjerojatnom brzinom. Potrebno je bilo tek 24 sata da bi molitve obitelji bile uslišane.
Turska je Vlada Aldinu poklonila besplatno liječenje, a sami građani su skupili novac za sanitetski avion kojim je odletio na liječenje u Ankaru.
Amidža Aldin, ili kako bismo mi rekli: stric, jedanaestogodišnjem Elmanu oduvijek je uzor i idol.
“On je radio sklekove, imao je teretanu. Nije bila prava, ali nabavio je sebi one sprave za mišiće. Ja sam govorio da i mene trenira, ali nije htio”, rekao je Aldinov nećak Elman Jacić.
Sve da bude kao amidža. Ali od života mladića sa slika, sudbina je učinila još jednu tešku priču od koje ne smijemo okrenuti glavu. Pa dok nam on pokazuje fotografije, u sobi pored, mama Azra i sestra Elma njeguju Aldina, mladića živog zapaljenog.
Više od pola tijela mu je pokriveno živim ranama. No, on o tome šuti. Muči svoju muku, rekla je Azra.
“Ima snagu, dobar je. Mogu misliti kakve bolove ima i što trpi, još nikad nije meni drekno ili jaukno”, dodala je Azra.
Da ga boli svaki dodir, odaje tek bolan grč na licu. Zbog težine ozljeda i cjevčice uz pomoć koje lakše diše, Aldin teško priča. No obitelj je već naviknula čitati mu s usana.
I leđa su mu prepuna opeklina. Rane koje ne zacjeljuju dulje od godinu dana. O nesreći koja je početkom ožujka prošle godine život tridesetdvogodišnjeg Aldina pretvorila u pravi pakao, nerado govore.
Na svoje oči, kaže stariji brat Salko, nije vidio ništa i sve što o tome zna saznao je iz Aldinovih priča. Nakon navodne svađe oko stare kuće i nepodmirenog računa za struju, Aldina je benzinom polio i zapalio dvadesetpetogodišnji nećak.
“On je rekao da je zapaljen bio svjestan, tu kod nas kući. Izašao je na korito na kojem je bio lonac vode. Zatim se polio loncem vode i onda se ugasio. I onda su priletjele tu komšije. Tko je bio tu blizu ja ne znam, ali su ga odveli dolje. I tako znam samo ono što je on reko, što vam sada prenosim”, rekao je Adinov brat Salko Jacić.
Što zbog straha, što zbog sramote, točni motivi i okolnosti nesreće i dalje su nepoznati. No posljedice su strašne.
S opeklinama opasnima po život, Aldin je hitno prebačen najprije u zeničku, potom u sarajevsku i na kraju u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica. Nakon 15 operacija i ukupno šest mjeseci u bolnici, otpušten je na kućnu njegu uz obvezno bolničko previjanje dva puta na tjedan.
“Iz Zagreba je došao dobar, nije imao rane… Imao je rane, ali nije imao rane na glavi kao što ima otkad sjedi tu”, objasnio je Salko.
Što je pošlo po krivu ne znaju, ali rane su se opet počele otvarati, a njihov je Aldin gubio i snagu i strpljenje.
“Njemu je dojadilo, bolovi su bili veliki. Nikakvog napretka nije bilo. Odvale onaj zavoj, ono sve za onim zavojem pođe. I nema, samo je bilo gore, ništa nije bilo bolje”, dodao je Salko.
“Vratio se s previjanja, i pola table tableta popije za bolove. ‘Muče me, ne daj me, ne daj me.’ Zamislite da neko vama kaže: ‘Snaho, ne daj me u njihove ruke.’ Nisam imala izbora”, rekla je Adinova snaha Azra.
Od tada ga, posljednja tri mjeseca njeguju sami kod kuće. Nitko im od liječnika nije rekao kako, nitko ih nije uputio. Sami su nabavili poseban melem kojim Aldinove rane mažu dva puta na dan.
“Bojim li se? Da. Što ja znam, pošto ja to, mi to sve na svoju ruku radimo, ne dao Bog nečega…”, dodala je Azra.
U kući bez vode i daleko od sterilnih uvjeta, njihov je strah još i veći. Ali, kaže Azra, trudi se koliko god može. Plahte mijenja i do dva puta na dan, a njih bi dvoje za svog amidžu učinili sve. Otići do izvora po vodu za pranje rublja, najmanji je problem.
