Slika sela i danas je apokaliptična. Kao posljedica velikih poplava koje su pogodile BiH, klizište iznad kuća Topčić-Polja zbrisalo je nekoliko kuća, a veliki dio njih zatrpalo ili trajno oštetilo.
Najveći trag katastrofa je ostavila na dušama mještana, jer ih većina ne vidi nikakvu perspektivu niti mogućnost daljeg života u ovom selu, uz osjećaj da su prepušteni sami sebi i ostavljeni bez ikakve veće pomoći u saniranju posljedica.
Vidljivo je to na njihovim bezizražajnim licima i praznim pogledima u kojima više niti traga nema od uspomena na ljepša vremena.
Većina, koji su napustili domove, smješteni su kod rodbine i prijatelja u selu ili drugim mjestima, ali ostatke kuća svakodnevno obilaze, kao i zbog pomoći koju nekad donesu u selo. Potom sjede na krhotinama svojih života i gledaju u daljinu, čekajući novi dan, a zatim i sljedeći…
Selo Topčić-Polje na dva je mjesta uništeno klizištem – rubnom i središnjem, gdje su još nanosi zemlje, stijena i skorenog blata. Kamioni i bageri i dalje te nanose svakodnevno pokušavaju savladati, ali rezultati ni nakon mjesec dana nisu toliko vidljivi. Samo su poneki mještani uspjeli s kuća i dvorišta ukloniti višemetarske količine blata, a tek su rijetki sretnici koje ova nesreća nije niti dotaknula. Dvorišta njihovih kuća, kao da nisu u istom selu, krase posađene kulture i mnoštvo cvijeća. Neobičan prizor i čudna igra prirode.
Sjedeći u hladu jabuke, jedinog ostatka njihovog “dojučerašnjeg” života, bračni par Skopljak sa suzama govori o očaju koji ih je u tren oka zadesio. Pričaju da je njihova kuća prva stradala u klizištu, te da je sve izgledalo kao noćna mora.
– To je bilo isto kao da je vulkan proradio, zemlja je doslovno pukla i iz nje je ‘izašla’ velika stijena, gdje je sada ostala ogromna rupa. Stijena je odnijela cijelu našu kuću, od nje nema ni temelja. Namještaj smo poslije pronalazili u rijeci Bosni. Kako je samo teško izgubiti sve svoje, potucamo se po tuđim kućama – priča tužna lica Sabaheta Skopljak.
Izgubili su oko 20.000 KM što je vrijednost samo zlata i novca koji su ostali u kući. Trenutno je sa suprugom smještena u Zenici, ali će uskoro taj stan morati napustiti. Sin, snaha i unuka su u Maglaju, a kada je poplava tek počela dvije su noći bili u Žepču.
– Svaki dan dođemo ovdje, obiđemo mjesto gdje je stajala kuća i sjedimo pod ovom jabukom koja je jedina ostala. Niko nas još nije obišao. Nikada više na ovom mjestu ne bih napravila kuću da je od suhoga zlata. Još vidim pred očima kako bježimo dok je cijelo brdo krenulo za nama – kazala je ona.
Ovi supružnici ističu da je svaki dan sve teži i teži, te da je dug kao godina. Oboje žive od jedne penzije u iznosu od 400 KM, te nemaju nade da će uspjeti išta sami obnoviti. Smatraju da je vlast spora, te da jedino ona može pomoći ljudima koji su ostali bez domova.
Životnu priču završavaju sjetnim sjećanjem da su netom prije nesreće kompletnu kuću renovirali, te da je uz prelijepi voćnjak i baštu nekada bila jedna od najljepših u Topčić-Polju.
