„Simović ima sreću… Kakva je to drama… Evo još jednom Simović… Nema više vremena za bilo šta, 45:38. Vujović, Vujović… Evo šansa… Goool! Ljudi, pa je li to moguće, ludnica, što je ovo…“, komentar pokojnog kolege Mladena Delića na čuvenoj utakmici u Splitu Jugoslavija – Bugarska (3:2), ostat će kao jedan od najupečatljivijih na prostorima bivše Jugoslavije i šire.
U posljednjim trenucima susreta, doslovno u posljednjem napadu, Crnogorac je započeo i Crnogorac zapečatio sudbinu Bugarima i odveo Jugu na završnicu najboljih fudbalskih nacionalnih selekcija Starog kontinenta.
Golman Zoran Simović je deganžirao, Zlatko Vujović centrirao, a Ljubomir Radanović pogodio. I više od tri decenije poslije, nezaobilazna je priča o tom historijskom meču i akterima susreta pod tadašnjom trobojkom sa petokrakom, Zoranu Simoviću, Zoranu Vujoviću, Miodragu Ješiću, Srećku Katanecu, Luki Peruzoviću, Ljubomiru Radanoviću, Zlatku Vujoviću, Ivanu Gudelju, Safetu Sušiću, Mehmedu Baždareviću, Marku Mlinariću i Sulejmanu Haliloviću. Selektor je bio Todor ‘Toza’ Veselinović.
Pobjeda nad Bugarima
Ovom prilikom smo razgovarali sa ex juginom „jedinicom“ Zoranom Simovićem, koji danas sa porodicom živi u Kruševcu. I putem društvenih mreža smo kontinuirano u kontaktu, a zbližio nas je nekadašnji as sa Koševa i član druge šampionske generacije Sarajeva, Zijad ‘Zijo’ Švrakić. Inače, slike na Simovićevom profilu vraćaju nas u osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća, a dominira ona sa Poljuda sa čuvene kvalifikacijske utakmice.
„Znao sam kako ćemo započeti priču! Pa taj susret na Poljudu sa Bugarima i jeste nama obilježio karijeru, jer on će uvijek biti u fokusu. Sam razvoj utakmice, moje odbrane, pa onaj nesretan gol koji sam primio, zatim golovi Sušića i odlučujući gol u posljednjim trenucima Radanovića. Imao sam ludu sreću u tom posljednjem napadu Bugara. Mogli su mi dati gol kako su htjeli, a lopta je na kraju završila u mojim rukama. Odmah sam je ispucao… Na kraju ludnica, što je govorio pokojni komentator Delić. Radanović je glavom pogodio i uspjeli smo se plasirati na evropsko prvenstvo“, kaže Zoran Simović.
Nažalost, na Evropskom prventsvu 1984. godine u Francuskoj, reprezentacija Jugoslavije je doživjela totalni krah.
„U Francuskoj nije bilo uopšte one atmosfere, kao u kvalifikacijama za evropsko prvenstvo. Upetljali su se raznorazni menadžeri i svašta se dešavalo u i oko reprezentacije. U prvom susretu sam branio protiv Belgije i izgubili smo 2:0. Protiv Danske me je zamijenio Ivković, izgubili smo 5:0. Opet sam stao na gol protiv Francuske i izgubili smo 3:2. Dakle, sve tri utakmice smo izgubili i odmah smo napustili prvenstvo. I sada tvrdim, da se nisu dešavale te negativne stvari, sigurno bi prošli prvi krug i daleko bi dogurali. Imali smo sjajnu generaciju, sjajnu reprezentaciju koja je u pripremnim utakmicama za evropsko prvenstvo savladala Portugal i Španiju, a neriješeno igrala sa Francuskom. Nažalost, sve je naopako bilo na evropskom prvenstvu, poraz za porazom, totalna katastrofa“, kaže i danas razočarano nekadašnji reprezentativni čuvar mreže Zoran Simović, koji je za bivšu Jugoslaviju nastupao samo u 10 susreta, mada je tada važio za jednog od najboljih golmana bivše države.
„I danas patim što nisam imao više nastupa za reprezentaciju. Mogao sam, posebno kada sam bio u Galatarasayu i branio u vrhunskoj formi. Nikome nije bilo jasno u Istanbulu, Turskoj, što me ne zovu više u reprezentaciju. Čak je tadašnji moj trener, Nijemac Jupp Derwall, htio intervenisati kod saveznog kaptena Miljana Miljanića, ali ja nisam dozvolio. Nisam želio da na taj način budem u reprezentaciji. Za mene je samo teren bio mjerilo i moje odbrane, moja forma. A stvarno sam bio u fantastičnoj formi. Ostala je velika praznina u mom srcu i u mojoj karijeri, jer je najveće priznanje za jednog sportistu da nosi državni grb i da u tom najdražem dresu sluša državnu himnu, a mislim da sam tada itekako zasluživao poziv“.
Sa Galatasarayom prvak i kup
U jednoj od tadašnjih anketa, Zoran Simović je svrstan na 12. mjesto najboljih inostranih igrača turskog fudbala svih vremena.
„Ja sam u Tursku stigao još u vrijeme kada se igralo na šljaci i proveo sam tu šest godina, od 1984. do 1990. godine. Osim mene bilo je još igrača sa prostora bivše Jugoslavije. U to vrijeme su igrali Dževad Šećerbegović, Dževad Prekazi, Mersad Kovačević, Mirza Sejdić, Srebrenko Replić, Tarik Hodžić… Do mog dolaska Galatasaray nije bio prvak 15 godina, a onda smo prvo bili viceprvaci, mada smo sezonu završili bez poraza, ali nam je gol razlika bila slabija. Poslije smo bili prvaci, osvajači kupa, igrali najljepši fudbal, imali najviše navijača. U to vrijeme je fudbal u Turskoj bio u velikoj ekspanziji, a dosta je trenera bilo sa naših prostora, kao i što rekoh i igrača. Vidite najbolje gdje je danas turski fudbal, a mi smo udarili temelje, mi sa prostora bivše Jugoslavije, što na terenu, što na klupi“.
Inače, u Galatasaray je Simović došao iz splitskog Hajduka, gdje je također ostavio neizbrisiv trag. I danas se na Poljudu sjećaju utakmice 1. kola Kupa UEFA protiv rumunske “Universitatee” iz Craiove, kada je Hajduk, zahvaljujući Simovićevim sjajnim obranama jedanaesteraca, prošao u naredni krug, a poslije došao do polufinala.
„Ja sam došao u Hajduk, možda u jednom nezgodnom periodu kada je bila smjena generacija. Međutim, uspjeli smo brzo napraviti jedan respektabilan tim koji je osvojio tadašnji Kup maršala Tita, bili u samom vrhu jugoslavenskog fudbala i mogli smo sigurno još više. Tu su bili braća Zlatko i Zoran Vujović, Ivan Gudelj, Ivica Šurjak, Ive Jerolimov, Boro Primorac, Zoran Vulić, Drago Ćelić, Nikica Cukrov , Blaž Slišković, Dževad Prekazi, Branko Miljuš, Miloš Bursać… Ipak, uspjeli smo se plasirati u polufinale Kupa UEFA i nesretno ispali od Tottenhama. Dobili smo 2:1 u Splitu, a izgubili 1:0 u Londonu. Lijepe uspomene nosim iz Splita, a nastupi u dresu Hajduka, sakupio sam ih 120, dovele su me i do reprezentacije Jugoslavije. Na kraju je ispalo tako da dok sam branio za Hajduk, bio sam i na vratima reprezentacije, poslije nisam. Hajduk je u svakom slučaju, bio i ostao dio mene, moga života“.
Nekada fudbaler, danas građevinar
U Split je Simović došao iz Kruševca, a rođen je u Mojkovcu 2. novembra 1954. godine.
„Crnogorac sam po rođenju, a fudbal sam krenuo igrati od malena i to nisam odmah bio golman. Igrao sam na poziciji napadača, ali kako nisam bio neki trkač, rekli su mi da stanem na gol. Od tada sam na golu i tako je bilo cijelu karijeru, koju sam započeo u Napretku iz Kruševca i tu ostao do 1980. godine, do prelaska u Hajduk. Prelazak u Hajduk je bio odličan potez, što se i poslije i pokazalo, a opet životni krug se zatvorio u Kruševcu“.
I danas Zoran Simović živi u Kruševcu, gradu odakle je započela fudbalska priča i bavi se vrlo uspješno privatnim biznisom.
„Sretan sam čovjek, ponosan na svoju porodicu, na suprugu Radmilu, kćerku Anu i sina Ivana. Imam četvero unučadi i to mi je najveće bogatstvo. Što se tiče firme, ona je građevinskog karaktera i pravimo zgrade. Fino ide, ali najbitnije da je čovjek zdrav i sretan sa svojim najmilijim, naravno i svojim dragim prjateljima koje sam stekao godinama. I danas održavam kontakt s njima i sretan sam kada se ponovo sretnemo i kada imam priliku da ih ugostim ovdje u Kruševcu“, rekao je na kraju legendarni Zoran Simović, a onda je posebno istakao, rekavši da se ne naljute mnogi koje je izostavio u ovom razgovoru, ali ih nikada nije zaboravio, svoje drage prijatelje, saigrače, protivnike…
„Molim vas puno mi pozdravite nekadašnjeg i sadašnjeg selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine Papeta Sušića i Mešu Baždarevića, aktuelnog trenera Sarajeva Miodraga Ješića. To su moji nekadašnji saigrači iz reprezentacije zajedničke nam države, bili i ostali prijatelji, kao i sve Sarajlije, Bosanci i Hercegovci i svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije. Da se nije desilo to što se desilo, bili bi prvaci Evrope i svijeta u svim sportovima, fudbalu, košarci, rukometu, odbojci… I sada postižemo sjajne rezultate, ali da je ostala zajednička država, bili bi sigurno ispred svih, mnogo stepenica. Ne traba zaboraviti, evo u fudbalu da smo mi imali najbolje fudbalere svih vremena, jednog Bobeka, Mušovića, Vukasa, Milutinovića, Sušića, golmane Bearu, Marića, Meškovića, Šoškića, Janjuša…
