2. DIO: Revizija
Prije nego što sam uspjela posegnuti za olovkom, kroz veliki stakleni prozor vidjeli smo kako se teška željezna dvorišna vrata polako otvaraju.
Robert se namrštio. „Tko je to?“
Na prilaz, posut bijelim šljunkom, ušla su tri crna Mercedesa zatamnjenih stakala. Iz prvog automobila izašao je muškarac u pedesetim godinama, oštrih crta lica, noseći kožnu mapu. Iza njega su izašla četvorica muškaraca u tamnim odijelima i dvije osobe u uniformama financijske policije.
Branko je ustao od stola, problijedjevši. „Što se događa?“
Muškarac s mapom ušao je u kuću bez kucanja. Bio je to gospodin Varga, glavni pravni zastupnik i direktor operacija mog holdinga. Njegove oči preletjele su preko Roberta i njegovih roditelja, a onda su se zaustavile na meni.
Zastao je i duboko se, s poštovanjem, naklonio. „Gospođo direktorice. Ispričavam se na smetnji na današnji dan, ali hitni nalozi su spremni.“
Robert se nasmijao, iako mu je glas lagano drhtao. „Direktorice? O čemu vi pričate? Tko ste vi i što radite na mom posjedu?“
Varga se polako okrenuo prema Robertu. „Vašem posjedu? Gospodine, ova nekretnina nalazi se u ekskluzivnom vlasništvu Aura Investmentsa. Kao i, usput rečeno, vaša građevinska tvrtka, vaša obiteljska vila u Zagrebu i jahta koju ste kupili prošlog ljeta.“
Ksenija je ispustila maramicu. „Ovo su besmislice! Aura Investments je anonimni švicarski fond!“
„Nije anoniman, gospođo“, rekla sam ustajući sa stolice. Prekrižila sam ruke preko trbuha, osjećajući kako se beba miče. „Ja sam većinska vlasnica. Filip i ja osnovali smo ga prije dvanaest godina. Pustili smo vas da vjerujete da je on samo skromni arhitekt, jer smo oboje znali da vas jedino zanima koliko novca možete izvući iz nas.“
Robertovo lice poprimilo je nijansu sive boje. „Ti… ti si Aura?“
„Ja sam ona koja ti je odobrila svaki kredit u zadnjih deset godina, Roberte“, rekla sam, a glas mi je postao oštar i hladan. „I ja sam ona koja je jučer primijetila da si s računa tvrtke preusmjerio tri milijuna eura na privatne offshore račune.“
3. DIO: Kolaps
Varga je otvorio mapu i spustio je točno preko papira za moju deložaciju. „Gospodine, ovdje je nalog za zapljenu cjelokupne vaše imovine zbog pronevjere, porezne prijevare i krivotvorenja službenih dokumenata. Vaši su računi blokirani jutros u 8:00 sati.“
Dva službenika financijske policije stupila su naprijed. „Roberte?“ prošaptao je Branko, hvatajući se za srce. „O čemu oni govore? Kakva pronevjera? Rekao si da smo osigurani!“
„Koristio je vašu kuću kao kolateral za ilegalne kredite, Branko“, odgovorila sam umjesto Roberta. „Što znači da je i vaša kuća sada u vlasništvu mog holdinga.“
Robert je odjednom pao na koljena. Arogancija je u sekundi isparila, zamijenjena čistim terorom. „Sara… Sara, molim te! Ja sam tvoj šogor! Ne možeš me poslati u zatvor, uništit ćeš obitelj!“
„Vi ste pokušali izbaciti trudnu udovicu na ulicu kako biste srušili kuću koju je moj suprug volio“, rekla sam, gledajući ga s visoka. „I mislili ste da sam preslaba da uzvratim udarac. Vaša pohlepa vas je uništila, Roberte. Ja sam samo potpisala papire.“
Ksenija je počela histerično plakati, zazivajući Filipovo ime, ali policija je već podizala Roberta s poda i stavljala mu lisice na ruke. Varga je otvorio ulazna vrata, čekajući da izađu.
„Imate dvadeset i četiri sata da ispraznite svoju vilu u Zagrebu“, obratio se Varga Kseniji i Branku. „Preporučujem da počnete odmah.“
Kada su izašli, kuća je ponovno postala tiha. Varga je ostao stajati, a na licu mu se pojavio blagi osmijeh. „Odlično odrađeno, gospođo.“ „Hvala, Varga“, uzdahnula sam i pomilovala trbuh. „Filip bi uživao u ovome.“
ZAVRŠETAK: Nova jesen
Sredina je listopada. Na terasi uz obalu, zrak je mirisao na borove i sol. Moja kćerkica, Lena, spavala je u kolicima pored mene, pokrivena mekom vunenom dekicom.
Naša kuća bila je sigurna, tiha i topla.
Zvuk koraka na šljunku prekinuo je šum valova. Prišla sam ogradi terase i pogledala dolje prema cesti. Tamo, iza visoke ograde od kovanog željeza, stajala je Ksenija.
Izgledala je neprepoznatljivo. Nekada raskošna žena sada je nosila iznošeni kišni mantil. Kosa joj je bila sijeda i neuredna. Otkako je Robert završio u istražnom zatvoru, a sva imovina zaplijenjena, ona i Branko živjeli su u malom podstanarskom stanu na rubu grada.
Ksenija me ugledala i uhvatila se za rešetke ograde. „Sara!“ povikala je, a glas joj je pucao. „Sara, molim te! Znam da nas mrziš. Ali Branko je bolestan. Nemamo novca za lijekove. Molim te, barem mi daj da vidim Lenu… ona je jedino što nam je ostalo od Filipa.“
Gledala sam je nekoliko dugih trenutaka. Sjetila sam se onog uskršnjeg jutra. Sjetila sam se kako su mi se rugali dok su mi planirali oduzeti dom. Sjetila sam se koliko ih nije bilo briga za moje suze.
„Nije vam ostalo ništa, Ksenija“, rekla sam mirno, bez trunke zlobe, ali i bez trunke sažaljenja. „Sve što ste ikada voljeli bio je novac. Sada nemate ni njega.“
„Mi smo obitelj!“ jecala je.
„Mi smo stranci“, odgovorila sam i okrenula leđa.
Nisam sačekala da vidim kako odlazi. Vratila sam se do kolica, pažljivo podigla svoju kćer i naslonila njenu malu glavu na svoje rame. Lena je udahnula u snu, a mali prstići uhvatili su me za ovratnik košulje.
Zatvorila sam oči, slušajući šum mora. Pravda je bila zadovoljena, demoni su bili ostavljeni pred zatvorenim vratima, a naš mir više nitko nije mogao kupiti ni ukrasti.
