Prijatelj i kolega sa Hayat TV Fikret Hodžić nazvao me prije desetak dana i pitao da li bi se na neki način moglo pomoći Fudbalskom klubu Guber iz Srebrenice. Ispričao mi je da je klub jedna od rijetkih pozitivnih priča u gradu, da u njemu igraju djeca Bošnjaci i Srbi, da se bore i takmiče u Drugoj ligi bh. entiteta Republika Srpska, ali im nedostaje “medijske pažnje”.
U tren sam pomislio da bi organizacija utakmice mogao biti pun pogodak. Fikret se složio s tim, a ja sam, zajedno s prijateljem Sinanom Sinanovićem, počeo planirati i slagati ekipu za ovaj, kasnije će se se pokazati, “događaj godine”.
Imali smo “kostur” tima, koji čine naši standardni veterani Vedin Musić, Muhamed Konjić, Nermin Šabić, Mirza Varešanović, iz Tuzle su s oduševljenjem prihvatili poziv Rizah Mešković, Dževad Šećerbegović i Fuad Lica Mulahasanović. Selektor Mehmed Baždarević i njegov saradnik Adnan Gušo “iz prve” su prihvatili.
Nedostajao je još jedan igrač, koji će svojim primjerom pokazati da ova priča nadilazi nacionalne okvire, da je sportska i zdrava. Nisam se puno dvoumio – Savo Milošević je idealna osoba.
Fotografija koja je obišla regiju
Dogovorili smo se u minuti. Savo je prihvatio: “Meni je čast da si me pozvao u takvu ekipu i za jednu takvu akciju. Dolazim!”‘
U 15:30 sati u četvrtak, 27. aprila, na stadionu Gubera iskupili su se Srebreničani, Vlaseničani, Bratunčani… Početak utakmice je kasnio, jer su se mnogi željeli slikati i pozdraviti sa Savom, Mešom, Muhamedom, Vedinom, Mirzom, Šećerom, Licom…
Kada je Savo ispred svlačionice ugledao Mešu, poletio mu je u zagrljaj: “Selektore, dođi da te poljubim”, rekao je jedan od najboljih napadača Evrope.
“Đe si, ba, Savo, jarane moj…”
Tu je nastala fotografija koja je brzo obišla regiju: zagrljaj dvojice nogometnih velikana.
Još jedan susret izazvao je radost. Šabić i Milošević su prije 27 godina nosili dres istog tima, juniorske reprezentacije Jugoslavije. Sreli su se nakon toliko vremena, sudbinom, u Srebrenici.
“Kakvu smo ekipu imali, da je ostala Jugoslavija, mi bismo bili prvaci svijeta”, sjeća se Milošević, dok Šabić nabraja imena potencijalnih nasljednika slavnih “Čileanaca”: Hibić, Rukavina, Milošević, Nađ, Karić…
Da mi je neko rekao da ću u Srebrenici saznati ko je bio nogometni uzor Baždareviću, ne bih mu vjerovao.
Fuad – Lica Mulahasanović bio je paklen igrač. Razbijač, trkač, tehničar, jedan iz atomske navale Slobode. Nekada je to bio igrač koji je na terenu mogao sve, ali se s godinama fizički dosta promijenio. Toliko da ga je Meša gledao, ali ga nije prepoznao, dok mu Dževad Šećerbegović nije rekao o kome se radi.
“Lica moj dragi, ti si moj uzor, tebe sam najviše volio da gledam i da skidam tvoje poteze”, ushićeno je pričao Meša dok je grlio ljudsku i igračku gromadu Fuada Mulahasanovića.
Četvrtak koji ću pamtiti do kraja života
“Sjećate li se, gospodine Meškoviću, kada ste me željeli dovesti u tuzlansku Slobodu?”, iznenadio je Savo Milošević na poluvremenu utakmice ovim pitanjem golmansku legendu sa Tušnja, nekadašnjeg golmana Hajduka i Az Alkmaara te učesnika dva Svjetska prvenstva s Jugoslavijom.
“Rizah me je sa 16 godina htio iz rodne Bijeljine dovesti u Slobodu. Možda bih ja i došao, da nisam od malih nogu ‘partizanovac’ i da Rešad Kunovac nije insistirao da dođem na Stadion JNA.”
A Rizah se oduševio Savom, toliko da mu je na poluvremenu dao kapitensku traku, želeći mu se zahvaliti što je došao u Srebrenicu. Legendarni Mešković, 70-godišnjak, stajao je na golu, pravio parade, bacao se baš kao u najboljim danima.
Postoje potezi koje načiniš da bi pobijedio, a postoje i potezi koje načiniš jer su ispravni. Savo je napravio potez kojim je “kupio” normalne ljude s obje strane Drine.
Utakmica k’o utakmica, i nije toliko bitna koliko poruka koja je otišla iz Srebrenice. Grad koji je preživio neviđene ratne strahote, ljudi čije traume još godinama neće biti zaliječene, na jedan dan je bio sportski centar. Pozitivna priča o Guberu otišla je daleko.
Taj četvrtak ću pamtiti do kraja života. U svojoj novinarskoj karijeri, koja je prije nekoliko dana doživjela punoljetnost, 27. april 2017. godine za mene je jedan od najvažnijih dana. Novinarima, pa tako i sportskim, zna se često prigovoriti da pametuju, preuveličavaju, da nisu objektivni…
Kažu da nije zdrava pamet ona koja puno zna, a malo može.
Tješim se da smo u Srebrenici pokazali i da puno znamo, a još više možemo.