Ako bi se prihvatila ideja “dvostrukog suvereniteta”, kao rješenje za spor Beograda i Prištine, Kosovo i Srbija bi se međusobno priznali, Priština bi očuvala teritorijalni integritet i ne bi bilo korekcije granica, a Beograd bi uživao suverenitet nad kosovskim Srbima i pravoslavnim crkvama. Takav je prijedlog, za sada, ostao samo na razini ideje, nešto o čemu se piše u tek rijetkim novinama i priča uoči skorašnjeg summita čelnika država zapadnog Balkana, kojeg krajem mjeseca u Berlinu organiziraju njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. No, to je i pojam koji danas baš i ne postoji u međunarodnoj politici.
Ono na što upozoravaju sugovornici Al Jazeere jeste da bi se u cijeloj priči, eventualno, može govoriti o podijeljenom ili ograničenom suverenitetu, ali ne i o dvostrukom. Đorđe Bojović, istraživač na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti, u tom smislu ukazuje na primjere podijeljenog suvereniteta između Europske unije i država članica, ili Kanade i Australije, gdje je “formalno suveren i dalje britanski monarh, iako je vlast kraljice Elizabete samo folklorne prirode”.
Ako bi sve to prenio na kosovsko pitanje, Bojović ukazuje kako bi to “u praksi značilo stvaranje neke vrste kondominijuma na delu teritorije Kosova gde bi i Beograd i Priština imali zajedničku vlast”. No, pitanje je, dodaje, “da li bi Srbija pristala na to rešenje, budući da bi ono podrazumevalo formalno priznanje Kosova kao nezavisne države”.
‘Suverenitet postoji ili ne postoji’
Vraćajući priču u imperijalno razdoblje moderne povijesti, kada su velike imperijalne sile u različitim političkim aranžmanima sudjelovale u upravljanju zavisnim teritorijem ili pak cijelim državama, politolog Dražen Barbarić ukazuje kako je tada postojao koncept dvostruke suverenosti. U suvremenoj praksi, dodaje, formalno postoji država koja je ustavno stvorena kao kondominij, odnosno prema načelu dvostruke suverenosti, a radi se o Andori.
“Međutim, ona de facto funkcionira kao samostalna država, nipošto kao zavisni imperijalni teritorij. Gotovo je nemoguće zamisliti primjenu koncepta dvostruke suverenosti u europskom kontekstu, osim ukoliko bi se radilo o ‘nerješivim’ teritorijalnim sporovima ili većim geografskim cjelinama, koje bi, prije svega, imale dominantno ekonomski karakter, a vrlo teško politički“” objašnjava Barbarić.
“Suverenitet postoji ili ne”, kategoričan je politički analitičar Belul Beqaj. Navodi i dva ključna razloga zbog kojih se “ne može čuvati teritorijalni integritet ukoliko Beograd uživa suverenitet nad kosovskim Srbima i pravoslavnom crkvom”.
“Prvo, nosioci suvereniteta su građani koji žive na Kosovu, a ne vlast koja bi htela da ‘upravlja’ njima iz Beograda. Drugo, efektivna vlast u okviru postojećih granica je nezaobilazan element državnosti. U suprotnom država nije konsolidirana, kakav je sadašnji slučaj na Kosovu”, konstatira Beqaj.
Još jedan probni balon
Ono što se može primijetiti u priči o dvostrukom suverenitetu, ali i u pričama o korekciji granica i sličnim temama, jeste mogućnost da se radi o još jednom probnom balonu. U tom smislu, Beqaj slikovito primjećuje da je “život mnogo složeniji u odnosu na postojeća rešenja za aktuelne konflikte u regiji”, ali i misli kako “nije loše što ima nove inicijative”. Ipak, dodaje, “nijedna inicijativa nije produktivna ukoliko ne polazi od realnih odnosa”.
“Srpsko-albanski odnosi, u krajnjoj instanci, lome se upravo zbog suvereniteta. Zato je za sadašnje lidere granica mnogo važnija u odnosu na prava i kvalitete života građana koji žive unutar tih granica. Zato treba menjati političare koji na takav način, tobože, traže rešenja, a ne granice. Nepoverljivi lideri ne mogu stvoriti poverljive odnose medu građanima. Bez povjerljivosti nema rješenja”, smatra Beqaj.
Kad je u pitanju moguće rješavanje kosovskog spora, a pregovori su već više mjeseci u zastoju, Barbarić ne vidi mogućnost da se spomenuta podijeljena suverenost postavi kao rješenje spora. Kao prvi argument navodi činjenicu da “ne postoji relevantan politički akter unutar Kosova koji bi pristao da se nad određenim dijelovima vlastite države primjeni ovo načelo, jer bi to bilo direktno podrivanje natkrovljujućeg načela kosovske politike, teritorijalni integritet i nedjeljivi suverenitet Kosova kao samostalne države”.
“Pošto bi se radilo o političkom samoubojstvu, niti jedan akter se ne bi usudio zagovarati, a kamoli primijeniti navedeni koncept. S druge strane, Srbija bi ovim načelom direktno priznala nezavisnost Kosova te se upustila u maglovitu avanturu primjene takve podijeljene suverenosti u praksi. Njime bi se zapravo odgodilo ono što je posve izvjesno, a to je definitivno raspetljavanje odnosa Beograda i Prištine. Koncept dvostruke ili podijeljene suverenosti nikako neće biti generator spomenutog raspetljavanja”, smatra Barbarić.
Dva cilja ideje
Prema Bojoviću, lansiranje ideje o dvostrukom suverenitetu ima dva cilja. Prije svega, ukazuje, dvostruki suverenitet – ukoliko se tumači kao podijeljeni ili ograničeni – jeste kraj priče o razgraničenju ili podjeli, i to je u skladu s njemačkim stavom, koji je glasno protiv te ideje.
“Drugi cilj jeste pokretanje dijaloga sa mrtve tačke i izlazak iz ćorsokaka, u koji se upalo prošle jeseni, nakon pokretanja ideje o razgraničenju, blokiranja članstva Kosova u Interpolu i uvođenja carina na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Time Nemačka vraća dijalog u evropsko dvorište i preuzima diplomatsku inicijativu da pregovori između Srbije i Kosova rezultiraju održivim rešenjem o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa”, zaključuje Bojović.
O tome kako će se i hoće li se dijalog pokrenuti s mrtve točke znat će se za nekoliko dana. Spominjalo se i objelodanjivanje “sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji odnosa” Srbije i Kosova, no osim spomena i najava, ništa se drugo i nije moglo doznati, pa će sve biti jasnije tokom i nakon berlinskog skupa. Ako ništa drugo, bar da se oživi dijalog.