Upravo ovo je tema kojom se poznati bh. režiser Dino Mustafić pozabavio u svojoj novoj predstavi pod nazivom “Tuđe srce ili Pozorišni traktat o granici” urađenoj prema dramskom predlošku Biljane Srbljanović.
Dino Mustafić se na današnjoj Konferenciji civilnog društva osvrnuo na značaj ovog projekta i problematike, te elementarnu slobodu kretanja i preskakanje granica.
“Odnos između nas i Kosova je politički i etnički veoma složen jer BiH ne prepoznaje čak ni kosovska dokumenta. Ono što se u nadležnim institucijama BiH često čuje kao sistem slova i zakona je zapravo pravni izgovor za diskriminaciju i svojevrsni aparthejd prema građanima Kosova. Radi se o pravnom i administrativnom aspektu koji je ponižavajući, komplikovan i birokratski. O tim stvarima se u našoj javnosti mora govoriti otvoreno”, kazao je Mustafić.
Alban Ukaj, glumac porijeklom s Kosova koji već 16 godina živi i radi u Sarajevu podijelio je i svoje iskustvo, kazavši kako mu je potrebna viza svaki put kad želi otići kući i posjetiti svoju porodicu.
“Moji su roditelji u Sarajevu bili prvi put nakon 14 godina mog boravka ovdje. Nisu mogli doći u Sarajevo da me vide, bez obzira na to što sam ja tu živio”, govori Ukaj.
Bh. državljanstvo je dobio nakon 12 godina rada sa institucijama BiH. U Sarajevu se oženio, a nedavno je dobio i dijete.
“Ne mogu reći da sam odustao, nego sam otupio i postalo mi je ponižavajuće da stalno govorim o tome. Od same birokratije gora su poniženja i predrasude sa kojima se susrećemo, kao kad vam počnu postavljati pitanja: ‘Jel’ svi vi živite od droge?’ ili ‘Jeste li svi pekari?’… Ja sam nastavio bez obzira na to. U Sarajevu sam odlučio da živim zato što na ovu zemlju ne gledam kao na Federaciju, kanton ili RS, nego kroz nekoliko prijatelja kojima vjerujem i zbog kojih sam ostao ovdje”, kazao je Ukaj.
On se osvrnuo i na izjavu člana predsjedništva Bakira Izetbegovića u kojoj je Izetbegović kazao da BiH nije ni blizu toga da prizna Kosovo, te kako nam “to sad uopšte nije prioritet jer imamo drugih problema.”
“To liči na neki razgovor u kafani između konobara i taksiste koji treba putovati za Prištinu, pa te pita smije li tamo govoriti bosanski. Eto, na tom nivou govori Bakir Izetbegović. A da ne govorim o tim lepetima krila nakon rata, dolasku u ime islama, susretu sa drugarima u Prištini i obećanjima kako smo mi braća i kako trebamo raditi zajedno. To je vrlo licemjerno i zapravo svaki put kad je predizborna kampanja tu se nađe malo prostora da se govori o Albancima koji žive u BiH jer nam trebaju njihovi glasovi, a onda kad se to završi, više nas ne zanima, to više nije tema”, kazao je Ukaj.
Dodao je kako u Bosni i Hercegovini živi dosta Albanaca. Mnogi od njih već decenijama žive u Sarajevu, a tu su i porodice čija je već četvrta generacija u ovom gradu, kao i generacije koje su došle sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina te koje su provele rat ovdje.
“Prema nekim statistikama, 180 Albanaca branilo je grad Sarajevo, a danas su potpuno ostavljeni sa strane zbog straha od toga šta će reći Republika Srpska ako mi uopšte otvaramo temu o Kosovu i Albancima. Što se više to zataškava, to se bahatim političarima u Republici Srpskoj daje još više elana i prava da govore da se o toj temi ne smije govoriti. Ironično je i apsolutno apsurdno da Kosovari mogu putovati u Beograd sa ličnom kartom, a da na papiru moraš imati bosansku vizu jer te ne priznaju kao ljudsko biće, ne postojiš”, zaključio je Alban Ukaj.
