Beograd je glavni grad udruženog zločinačkog poduhvata

Nije lako ovih dana srpskim ratnim zločincima, organizatorima etničkih čišćenja, propagatorima i podstrekačima rata, izvođačima zločinačkih radova, saradnicima i jatacima, ideolozima i kartografima “Velike Srbije”. Prate na TV-u presudu hrvatskoj šestorki i svojim očima ne veruju: proglasiše ih haški suci krivim za udruženi zločinački poduhvat, pride dodaše i Franju Tuđmana kao učesnika, a naših vrlih ratnih trudbenika niko da se seti.

Kad su nedelju dana ranije izricali presudu Ratku Mladiću, osudiše ga na doživotnu robiju, a nijednom rečju ne pomenuše udruženi zločinački poduhvat. Dobro, ima u presudi par usputnih opaski da je Mladić bio na direktnoj vezi s Beogradom, kako s političkim rukovodstvom tako i s članovima Generalštaba VJ, da je dobijao vojnu pomoć Vojske Jugoslavije, pa bi se odatle moglo pretpostaviti da je smernice za ubilački rad primao sa Dedinja, ali sve je to mlako, izrečeno nekako u prolazu. Uloga Srbije je nekako skrajnuta i ni izdaleka nije podvučena u meri u kojoj to zaslužuje.

Prvo mjesto na zločinačkoj ATP listi

Nije pošteno da hrvatski generali i pokojni Tuđman dobiju priznanje za svoja zlodela, a da se našim zločincima maskiranim u heroje ne uvaži minuli krvnički rad. Toliko su truda i napora uložili u razaranje i ubijanje, ne štedeći sebe, a još manje druge, ne žaleći da u toj borbi daju hiljade tuđih života, a sad ispade da je sve bilo uzalud. Svaki pošteni učesnik udruženog zločinačkog poduhvata s pravom treba da se zapita gde je tu pravda. I da se priseti transparenata iz vremena NATO intervencije kojima su građani nebombradovanih gradova, osetivši se nepravedno zapostavljenima, tražili da i njihova mesta budu gađana – pa da zavapi Haškom sudu ili bar Mehanizmu: “Osudite i nas za udruženi zločinački poduhvat, nismo mi šugavi”.

Miloševiću ostaje još samo ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću kao poslednja nada da će mu biti odate posmrtne počasti.

Ništa bolja situacija nije ni na onom svetu, naročito u najnižim krugovima pakla. Sedi tamo Slobodan Milošević u svom kotlu, krčka se u sumporu na par miliona stepeni Celzijusa, gleda kroz otrovna isparenja šta se radi na Zemlji i čudom se čudi. “Dobro, šestorka, Tuđman, Herceg-Bosna, udruženi zločinački poduhvat, znam sve to, u redu je ta presuda, ali gde sam tu ja? Što lepo ne rekoše u presudi Mladiću da sam ja stajao iza svega? Zna se, ipak, ko neprikosnoveno drži prvo mesto na zločinačkoj ATP listi, zna se ko je svetski ili bar balkanski broj jedan” – ljutito zbori Milošević, dok mu iz susednih usijanih kotlova Veljko Kadijević i Blagoje Adžić uglas dobacuju: “Tako je, šefe”. Nikola Koljević se ne oglašava, pokunjeno ćuti, zavideći Slobodanu Praljku na samoubilačkom performansu, kontemplirajući koliko su reditelji nadmoćni nad šekspirolozima.

Miloševićeva karijera kao džinovski zločinački poduhvat

U Miloševiću se par puta probudila nada da će te belosvetske sudije uvideti svu veličinu njegovog remek-nedela, da će mu priznati kako je bio mastermajnd najveće rušilačke operacije u Evropi nakon Drugog svetskog rata, ali je ipak očekivao mnogo više od Haškog tribunala. Jer čitava njegova karijera bila je jedan džinovski zločinački poduhvat.

U presudi Dušku Tadiću pominje se da je Vojska Jugoslavije vršila opštu kontrolu nad snagama bosanskih Srba kroz finansijsku i logističku pomoć, ali i kroz opšte usmeravanje, koordinaciju i nadzor nad ratnim aktivnostima; govori se i o tome kako su vojni i politički ciljevi Republike Srpske i SRJ bili u velikoj meri komplementarni i posvećeni stvaranju Velike Srbije, i to etničkim čišćenjem, ali nije to dovoljno. U presudi Milanu Martiću kaže se da je policija SAO Krajine dobijala finansijska sredstva i opremu od MUP-a Srbije i Službe državne bezbednosti, da su Srpska vojska Krajine i Vojska Jugoslavije u stvarnosti bile jedna te ista organizacija, da su cilj ujedinjavanja srpskih teritorija prihvatila rukovodstva u Srbiji, Republici Srpskoj, kao i u SAO Krajini.

Navodi se i da je Martić sudelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno sa Slobodanom Miloševićem, Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem, Vojislavom Šešeljom, Radmilom Bogdanovićem, Milanom Babićem, Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Jovicom Stanišićem, Frankom Simatovićem, kapetanom Draganom Vasiljkovićem i s drugim imenovanim i neimenovanim pojedincima, pripadnicima JNA, Teritorijalne odbrane, paravojnih jedinica, MUP-a Srbije i SAO Krajine. Međutim, sve je to nekako skrajnuto, marginalizovano, skoro da je palo u zaborav.

Presuda Radovanu Karadžiću potpuno je razočarala učesnike udruženog zločinačkog poduhvata iz Srbije, jer je tu konstantovano da tokom suđenja Karadžiću nije pronađeno dovoljno dokaza da je Milošević bio deo zajedničkog poduhvata koje je imalo za cilj etničko čišćenje teritorija od nesrpskog stanovništva. Dobro, nije se sudilo Miloševiću nego Karadžiću, ali ipak se nekako fokus prebacio samo na BiH, dok je agresija koju je Srbija izvršila na susednu državu ostala u drugom planu. Kao da bi rata u Bosni uopšte bilo da nije bilo onakvog srpskog rukovodstva na čelu s balkanskim kasapinom.

Milošević, gospodar smrti

Miloševiću ostaje još samo ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću kao poslednja nada da će mu biti odate posmrtne počasti. Pa nije valjda uzalud preko SDB-a naoružavao Srbe u Hrvatskoj i organizovao Legijine “Crvene beretke” i Arkanove “Tigrove” koji su sejali smrt po susedstvu. Kao da to neko uopšte krije. Puni su zapisnici Saveta vrhovne odbrane izjava Miloševića i njegove dvorske svite iz kojih se jasno vidi ko je dirigovao stvaranjem srpskih paradržavnih tvorevina na tlu BiH i Hrvatske. Tu se Milošević pokazuje kao neskriveni i neprikosnoveni gospodar smrti.

Ideja i praksa udruženog zločinačkog poduhvata potekli su iz Beograda, tu su se crtale karte Velike Srbije, tu su planirana “humana preseljenja”, tu se orgijalo na mitinzima podrške novom voždu, odatle je krenulo širenje šovinističke mržnje i ideje da je suživot Srba sa drugim narodima nemoguć, odatle su krenuli tenkovi – prvo na Kosovo, onda na demonstrante u martu 1991, a potom na Vukovar i druge gradove. Beograd je glavni grad udruženog zločinačkog poduhvata. Milošević i njegov režim uložili su gigantske napore da dođe do rata, upregli su ogromnu medijsku mašineriju zarad širenja ratnohuškačke propagande, angažovali su hiljade i hiljade ambicioznih poslušnika u svim strukturama vlasti da bi srušili Jugoslaviju i udavili je u krvi. U susednim republikama instalirali su svoje ljude za vođe Srba (Karadžić i Rašković bili su, recimo, kadrovi Dobrice Ćosića) i pripremali teren za stvaranje klanice.

Nema zločincu drugog puta za povratak među ljude od priznanja i pokajanja za svoja zločinstva.

Usput su opljačkali sopstvene građane da bi finansirali rat, otimačinom stare devizne štednje, pljačkom penzionog fonda, zajmom za preporod Srbije, piramidalnim bankama, izazivanjem hiperinflacije, jer je rat skupa rabota. Trebalo je dostavljati oružje i municiju u ogromnim količinima i plaćati onoliki Mladićev oficirski kadar sve vreme rata. To im se, doduše, višestruko isplatilo, mnogi su se obogatili zahvaljujući vojnom sukobu, ali ipak nije sve u novcu. Nije sve u srebroljublju, ima nešto i u častohleplju, u potrebi da se doživi javno uvažavanje svog trudbeništva. Toliko se ljudi udružilo u zločinački poduhvat, a niko da im oda zasluženo priznanje za udarnički rad.

Zločincu treba dati priliku da se pokaje

Lekovitu ironiju na stranu, jasno i nedvosmisleno utvrđivanje gole činjenice da je Srbija najodgovornija za pokretanje ratova, da je režim Slobodana Miloševića idejni tvorac i organizator udruženog zločinačkog poduhvata, da je proces raspada SFRJ u krvi potekao iz Srbije – dobro je za samu Srbiju. Jer zločincu treba dati priliku da se pokaje i vrati u ljudsku zajednicu.

Ako domaćim nacionalistima, listom pravoslavcima, to zvuči malo čudno, neka se sete romana svog omiljenog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. U “Zločinu i kazni” Raskoljnikov je ubistvom starice sebe kao makazama odsekao od svih i svega, a da bi se vratio u svet odlazi na trg, klekne, pokajnički poljubi zemlju, a potom se uputi u policiju da prizna zločin. U “Braći Karamazovima” kad Aljoša nagovara Mitju da pobegne iz zatvora rekavši mu da ga zbog toga nikad neće osuđivati, Mitja odgovara: “Ali ću zato ja sam sebe osuđivati”. Pritom, Mitja nije bio oceubica, ali je tučkom razbio glavu sluzi Grigoriju, a i želeo je da ubije oca, pa oseća da je zaslužio da ispašta za svoje nedelo.

Nema zločincu drugog puta za povratak među ljude od priznanja i pokajanja za svoja zločinstva. Za razliku od junaka Dostojevskog kojima se sudilo za po jedno ubistvo, Srbija je odgovorna za desetine hiljada likvidacija, što joj ne smeta da glumi nevinašce i negira bilo kakvu povezanost s ratnim strahotama. Sudeći po količini energije koju ulaže u poricanje, Srbija je daleko od suočavanja i priznanja sopstvene odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat. Stanje u kojem se nalazi najviše podseća na bunilo koje obuzima Raskoljnikova nakon izvršenog ubistva, u kojem bunca i govori besmislice, zaboravivši potpuno na počinjeni zločin. Ali se zato svakog časa seća da je smetnuo s uma nešto što nipošto nije smeo da zaboravi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.