Njegov tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija…
“Zašto šaltam kanale i zašto gledam sve televizije i zašto mi smetaju određene gluposti na koje naiđem na određenim kanalima?
Zašto mi se gade određeni komentari?
Zato što želim dobiti realnu i kompletnu sliku ove katastrofe, želim vidjeti sve ono što su razne kamere zabilježile, iz zraka, na terenu… I što više slažem taj mozaik – to više uviđam obim, skalu kataklizme i tim manje imam toleranciju za suvišne gluposti.
Derivati informacije i komentari mi ne pomažu. Želim sirovu informaciju, bez komentara i navijanja. Želim biti informisan.
Jedino što očekujem od svakog normalnog i dobronamjernog jeste protok informacije i njeno slaganje u jedinstvenu, kompletnu i jasnu sliku. To jedinstvo i jasnoća informacije su trenutno krucijalni, pa kako god to ljudi sužene svijesti tumačili, politizirali, bojili, ovo-ono…
Ovdje se radi o saradnji, solidarnosti i kooperaciji regije zahvaćene prirodnom katastrofom i prva stvar jeste – informacija koja se mora dijeliti i stavljati na kamaru. Iz kamere – na kamaru.
Vidim da neki imaju problem da shvate šta ta informacija nama svima znači i zašto je ona bitna za civilizovanog civila koji želi informaciju, a ne sapunicu u vezi poplava.
Meni lično je bitno da sagledam ovu sliku ne samo radi rodbine koja mi je rasuta po poplavom zahvaćenoj regiji u sve tri “bivše republike”, ne samo radi prijatelja i poznanika koji žive u poplavljenim područjima, njihovih najbližih i najdražih, već i radi toga što je ovo definitivno događaj koji će ne samo obilježiti već i definisati ovu deceniju, ako ne i vijek.
Ne želim žuriti sa zaključcima, stoga prvo i želim popuniti sliku. Upravo zbog toga mi treba informacija, a ne TV šou i minder-sapunica. Informacija i svijest o razaranju će generirati humanitarnu pomoć, a ne humanitarne reklame i tombole.
Ono što se do sada može zaključiti jeste da se radi o razaranjima koja su veća od ratnih i posljedicama koje će odzvanjati i odjekivati, koje ćemo ispaštati godinama.
Slikoviti ekvivalent ovoga što se desilo je kao da su roknule nekolike atomske bombe – sada neka računa ko zna i umije u kilotonima, ali to je otprilike tako nešto.
Trećina ove zemlje je zbrisana: govori se o četrdeset posto, o veličini Slovenije … Usjevi su nestali. Nastale su vrućine. Glad i zarazne bolesti prijete.
Strani stručnjaci koji su prelijetali područje kažu da ovakav stepen razaranja nisu još vidjeli. Vojni stručnjaci kažu, kada se radi o poređenjima sa ratnim razaranjima, da za sedmicu dana niti najefikasnija armija ne bi mogla ovako razoriti ovoliku teritoriju: mostovi su odneseni, putne komunikacije pokidane, voda zatrovana, kuće i imovine devastirane, industrija desetkovana.
Bosna je doslovno propala. Imovina je izgubljena – ostali su samo krediti za otplaćivanje. Očaj uzavreli.
Ovo nije patetika. Ovo je pokušavanje da se u ovom demoralisanom i nemoralisanom društvu konačno uspostavi jedan patos, jedan “razumni osjećaj” ili “osjećaj za razum”, jedna donja crta, suma sumarum, da se podvuče i rezimira jedna epoha, da se aktivira jedna emotivna inteligencija, probudi jedna svijest o tome kako nisko smo ovaj put pali.
Ovaj put smo definitivno propali. Dakle – patos.
E kada osjetimo i dotaknemo i etabliramo taj patos, kada prestanemo sebe zavaravati, kada prestanemo glumiti da se možemo pridići prije kraja odbrojavanja, da je sve o.k., a u stvari je k.o., dakle kada ostanemo ležati i kada uvidimo da smo zbilja ovaj put nokautirani, kada nam to jasno sine i prođe kroz glavu – e tek tada ćemo se uistinu po prvi put uspraviti i podići, izdići izvan trivijalnog žutila kojim je regija poplavljena i zakoračiti u neku ako ne svjetliju, a ono barem umjereniju i razumniju budućnost.
Kada svi dotaknemo taj patos – tada ćemo utvrditi i dijeliti istu platformu ljudskosti i razumijevanja i moći ćemo da se podignemo i stanemo na svoje noge, bez daljnjih emotivnih klizišta i odrona koja sebi više ne možemo priuštiti ma koliko htjeli nastaviti pljuvati po svim svojim realnim opcijama i putevima izlaska iz ovog jada i mraka: nikud nećemo moći sami, već samo zajedno, ruku pod ruku sa svima koji su pogođeni, a njih je, na žalost, mnogo”.
