Bursu mnogi, s pravom, nazivaju biserom Bliskog istoka – “leđa” joj čuva visoka planina Uludag, a vrata ka svijetu drže otvorena obale Mramornog mora, udaljene svega 20-tak kilometara.
Njene krivudave uličice i široki bulevari istovremeno čuvaju bogatu istoriju i nude viziju budućnosti zemlje sa epitetom ekonomskog diva.
Bursa se proteže na 62 kilometra u dužinu ispod planine Uludag i 16 kilometara u širinu, na samo pola sata vožnje do obala Mramornog mora u dužini od 300 kilometara.
U gradu sa skoro tri i po miliona stanovnika, u samom centru živi skoro dvije trećine, nekadašnja prestonica Otomanskog carstva diči se razvijenom industrijom, historijskim znamenitostima, parkovima, uskim uličicama i bulevarima, najdužom žicarom na svijetu i novim stadionom fudbalskog kluba koji, iako je još u izgradnji, već osvaja prestižne evropske nagrade.
Historija kaže da je bila prestonica Otomanskog carstva skoro četiri decenije, sredinom 14 vijeka. Tada su je zvali Božiji dar, danas Zelena Bursa, a razlog tome je jednostavan.
Gradonačelnik Redžep Altape nije poznat samo po tome što je jedini u zemlji kojem su sugrađani dali povjerenje za drugi mandat, već jedini koji je donosio za mnoge neuobičajene odluke – rušio je kuće, na primjer, da bi gradio zelene površine.
Odlukom gradonačelnika srušen je dio grada koji se vizuelno i po drugim karakteristikama više nije uklapao u modernu viziju, izgrađeno je novo naselje, a na mjestu starog podignut – park.
Isti plan postoji i za stari fudbalski stadion kluba Bursaspor, koji se nalazi u centru grada.
Klub je osnovan 1. juna 1963. godine, takmiči se u Superligi Turske, a navijači ga nazivaju Zeleni krokodili. Upravo taj logo, zeleni krokodil, biće nešto po čemu će nov stadion biti prepoznatljiv u svijetu. Za poznavaoce fudbalskih prilika vjerovatno je značajan i podatak da će po veličini biti odmah poslije stadiona u Minhenu.
Razgovor sa čelnicima grada i gradonačelnikom za one koji prvi put dođu u Bursu može ličiti na hvalistanje, sve dok ono o čemu govore ne pokažu na djelu.
Drugi mandat gradonačelnik Altape je dobio zbog obećanja da grad koji vodi više neće uvoziti ono što im je najneophodnije. U tom trenutku to su bili tramvaji i vozovi. Sada je Bursa šesti grad u svijetu u kojem se prave tramvaji.
Međutim, Bursa je u Turskoj prva u još 20 oblasti, pa su mnogi gradovi odustali od takmičenja sa njima, jer nije lako “trčati” sa onima koji su, na primjer, izgradili žičaru dugu 8,5 kilometara koja vodi do skijališta na Uludagu, a koja će uskoro imati polzaište u samom centru grada.
Inače, Uludag na turskom znači “velika planina”, koristi se i naziv Kešiš dagi, što znači “planina monaha”, jer je nekada bila manastirski centar. I danas tamo postoji oko 60 manastira koji do sada sa gradom nisu bili povezani žičarom.
U planu je da, kada se žičara spusti do centra grada, svi dijelovi Burse u brdima budu povezani njome, uključujući i manastire.
Bursa već dvije godine ima hidroatobuse koji voze na relaciji Bursa – Istanbul, za one koji imaju neodložna posla u prestonici, a žuri im se, tu je helikopetr koji će ih po cijeni od 50 eura prevesti ili mogu da putuju malim avionima sa 20 mjesta.
S obzirom da stari aerodrom ne zadovoljava u potupnosti sve zahtjeve modernog doba, u planu je izgradnja novog.
Međutim, nije interesovanje gradskih vlasti usmjereno samo na sadašnjost i budućnost, već i na njegovanje i zaštitu bogatog historijskog i kulturnog nasljeđa.
U gradu su obnovljeni svi historijski spomenici, neki od najljepših primjera osmanske arhitekture, među kojima su Velika džamija, sa 20 kupola, u svijetu poznata Zelena džamija, u okviru koje se nalaze medresa i biblioteka, zatim Mauzolej sa turbetom sultana Mehmeda Prvog….
U parku gdje je smeštena Muratova džamija, koju je podigao posljednji otomanski vladar sultan Murat Drugi početkom 15. vijeka, nalaze se turbeta sultana i članova njegove porodice, među kojima i sultani Osmangazi i Orhangazi – oca i sina, prvih sultana koji su došli u Bursu.
Dio grada koji mora obavezno da se nađe u planu svakog turiste jeste tradicionalna Kapali časršija. U osam kilometara dugim “ulicama” čaršije na prodaju je sve – zlato, srebro, kašmir, svila, garderoba, obuća…. Cijenkanje može, ali čini se da u toj aktivnosti prodavci ne uživaju previše.
Za sladokusce tu je ćetena alva, razne bombone, slatko od kestena i pohovani kesten, poslastica koja se može kupiti samo u Bursi.
A kada padne veče i dođe vrijeme za molitvu, vrata džamija se širom otvaraju. Čini se da užurbana Bursa usporava tempo.
Žene sa obaveznim maramama na glavi i u dugim mantilima jednostavnog kroja u redu stoje da bi uzele najlon kese iz aparata postavljenog u dvorištu džamije za obuću koju će odložiti na ulazu u svoj hram, dok muškarci na česmama peru ruke, noge, vrat, uši.
Ono što Evropljanima ne može da promakne jeste to što mnoge mlade žene prekrivaju glave. Nema mnogo onih koje nose burke, ali ima i onih koje nose marame šarenih dezena i veselih boja.
Ispod dugih jednobojnih mantila ne rijetko proviri majica sa likom, na primjer, Džedaja, ali i štrikani džemperi jednostavng kroja i mustre.
Turske porodice, pa i one u Bursi, imaju najviše po troje djece. U svakoj školi obavezan je strani jezik, međutim, malo ko i zaista govori na primjer engleski. To ipak ne ostavlja prostor za sumnju da će bilo koji stranac ostati uskraćen za informaciju koja mu je potrebna.
Poseban šarm Bursi daje i to što u njoj živi 300.000 onih koji su došli sa prostora Balkana i, kako tvrde gradski čelnici, upravo oni su donijeli drugačiji način razmišljanja, komunikacije i od Burse napravili most koji spaja taj dio Evrope i Tursku.
U prilog tome govori i činjenica da je i sam gradonačelnik Altape porijeklom sa ovih prostora – otac i deda su mu iz bivše Jugoslavije, majka iz Bugarske, a supruga iz Grčke.
