Pipci otrovne hobotnice, neuništivi su, doživljavaju svoju regeneraciju i transformaciju, poput kameleona, korova i kukolja u zasijanom žitu. Jesenje lišće, već poodavno opada, ali se na drveću mostarskih ustaških ulica, ponovno vihore stijegovi ili šahovnice, radi prisjećanja građana grada Mostara, na dan stvaranja i postojanja, ove grozne, luđačke i fašističke tvorevine tzv. Herceg Bosne.
U zimskim mjesecima, ‘90-tih godina, da li 18. novembar ili 09.januar, rađaju se upravo nedonoščad, kojima je u periodu njihovog životarenja, potreban inkubator. Da li se zvala Herceg Bosna ili Republika Srpska, genocidne su tvorevine, u svojim nijansama vremena i prostora različitim, ali sa istim agresorskim nakanama i mnogim zajedničkim elementima agresorske matrice, prema scenariju njihovih očeva nacija, Poglavnika Franje Tuđmana i Vožda Slobodana Miloševića. Za sve zlo i realizaciju svojih suludih ideja, koje nisu do kraja ostvarene tokom agresorskih dejstava, sada to u miru, sve ove postdejtonske godine, nastoje kao recidive realzirati njihovi doglavnici, jarani i pajdaši, guslari i gangaši, ugroženi i čistokrvni velikohrvatski čimbenici sa Draganom Čovićem i velikosrpski đilkoš iz Laktaša Milorad Dodik.
Ističu svoje zastave, prisjećajući se fantazirajućih i iluzionostičkih efekata, genocidnih radnji, ubistava, progona, zatvaranja, diskriminacije i ignorisanja, našeg građanstva, koji nisu veliki Hrvati i veliki Srbi, a našim vrlim Bošnjacima, koje su bar u Mostaru i šire u Hercegovini, davno bili nakanili otisnuti, poput ribica jegulja, da otputuju zelenom Neretvom, do Jadrana i dalje, bez povratka u druge prekomorske vode.
Kao što su, u mostarskim prilikama, ‘90-tih godina pozivali Bošnjake sa svojih prozora da se predaju, ističući neke bijele zastave, isto tako danas i ovih dana, po drvećima, sada već ustaških mostarskih ulica, ističu svoje šahovnice, umjesto opalog lišća. Bez stida i srama, što im i njihov Papa ili kardinal može i oprostiti, da bez obraza i svoga istinskog ljudskog indentiteta, osjećajući se ugroženim stvorenjima, poradi svoje sopstvene mračne sjene i životinjskih radnji, nad svojim komšijama i neistomošljenicima, prkose sa svojim neljudskim i nehumanim osjećanjima prema svojim žrtvama.
U gradu Mostaru, danas se ustaškim ulicama Mile Budaka, Lorkovića, Francetića, Stepinca i inih njihovih NDH „velikana” mogu još uvijek vijoriti stijegovi Herceg Bosne, dok se njihov „čistokrvni” ugroženi Hrvat, Dragan Čović, može šepuriti u Predsjedništvu države BiH, ljubiti ruku svetog oca Pape ili se ljubiti sa šarmantnom Kolindom po Pantovčaku, te brinuti se licemjerno o svojim ratnim zločincima, po Posavini i drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Ovaj hrvatski prostor Herceg Bosne, sa neostvarenim ali još uvijek željenim stolnim gradom Mostarom, preko Stoca do Neuma, može im poslužiti u današnjem vaktu, kao suha transverzala otpremanja preostalih Bošnjaka i drugih nehrvatskih elemenata, u cilju čistote ovih prostora i opstanka „ čistokrvnih” Hrvata ili HDZ-a.
Dragi moji Bosanci i Bošnjaci, moje Sarajlije, da li će vam se mijenjati vaši čipovi sa poimanjem sabura, zajedništva i tolerancije, prema kome i kako? Da li će svi vaši odlikovani ili njihove porodice, shvatiti svu pogubnost, ironiju i licemjerstvo, Franje Tuđmana, kreatora, stratega i izvršioca agresije na ove naše prostore, povratiti im ista odlikovanja, konačno i razvezati sve zajedničke ćvorove sa stijegovima, koji se ovih dana upravo, vihore po našim mostarskim ulicama, prkoseći vremenu i prostoru, našim dobronamjernom i poštenim građanima, domoljupcima svoje jedine domovine Bosne i Hercegovine.
U znaku rođendanskog sjećanja na njihovu luđačku tvorevinu, Herceg Bosnu, dajmo pomen njihovim čimbenicima udruženog zločinačkog poduhvata iz Haga, na prostorima Hercegovine i svim okupljenim ministrima, slavljenicima u Mostaru, sa Šoljićem, Tomićem, Kožuljem, Čuljkom, Marićem i inim njihovim čimbenicima, izvršenja svih nedjela ove paratvorevine.
S poštovanjem,
Mr Milan Jovičić
Mostar, Novembar 2016 god.
bosnjaci.net
