Nesib Tabaković, koji je za vrijeme genocida u Srebrenici imao tek 25 godina, jedini je preživjeli iz svoje kolone koja se iz Srebrenice 11. jula pokušala probiti od Tuzle. Danas živi u Švedskoj sa suprugom i djecom.
Samo dragi Bog, kaže, htio je da ostane među živima. Vjerovatno je to, kaže on, kako bi danas mogao svjedočiti o najvećem pokolju u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Posljednju „rutu spasa“ pregazio je skoro potpuno slijep, sa gelerom u glavi. Saborci su mu pomagali da se kreće kroz neprohodne šume do Baljkovice, gdje je prvi put vidio i legendarnog komandanta Nasera Orića. To mu je, kaže, bio znak da je spašen.
– Ni danas mi nije jasno kako sam sve izdržao – kaže Tabaković za Patriu.
– 11. jula ’95. krenuli smo iz Srebrenice prema Tuzli. Plan je bio da svi vojno sposobni muškarci preko šuma dođu do Tuzle. Žene, djeca, starci i ranjeni otišli su prema Potočarima, pod zaštitu UN-a – prisjeća se Tabaković. No, to je očito bila njihova najveća greška.
– Nisam siguran koliko nas je bilo u koloni, ali tu je bilo oko 8.000 ljudi.
Nesibova supruga bila je u Tuzli sa njegovom majkom. Sestra i brat sa porodicama ostali su u Srebrenici. Oca će mu četnici ubiti sa ostalim Bošnjacima. Pronašao ga je tek 2007. godine a ukopao godinu dana kasnije.
– Stigli smo na Jaglice ujutru u 2 sata, a već u 8 i 30 krenuli smo sa 28. divizijom put Kamenice. Tu će nastati pakao. Četnici su nas gađali granatama i pucati iz teškog naoružanja po nama. A onda novi šok. U Kamenici kod Kravice srpska zasjeda. Četnici su ubijali sve što su mogli. Ranjeni su molili da ih ne ostavljamo da ih oni kolju. Ali, jednostavno, ne možete pomoći svima, jer i vama treba pomoć – kaže Tabaković. Do planine Udrč, kaže, niko od njegovih prijatelja koji je sa njim krenuli iz Srebrenice nije stigao živi. Njhova imena kasnije je pronašao na spomen obilježju u Potočarima. Ubijeni su sve do jednog.
Četiri dana nakon pada Srebrenice 11. jula Nesib je ranjen na Križevaćkim njivama u glavu i ruku. Ostao je bez jednog oka.
– Na Križevaćkim njivama ranjeno je nas sedam a jedan je poginuo. Ni danas ne znam od čega smo ranjeni, da li su bile mine ili granata. To je posljednje čega se sjeća. Izgubio je svijest. Saoborci su mu pomogli da dođe do mjesta Baljkovice, gdje mu je ukazana prva pomoć. Pet najtežih dana u životu, bez hrane i vode, pod kišom granata, ostali su iz njega.
– Kada sam ugledao komadanta 28 divizije Nasera Orića, tada sam znao da smo stigli na slobodnu teritoriju u Nezuk. Nažalost, mnogi nisu bili te sreće – kaže Tabaković, piše Patria.
