Ovaj vitalni starac u razgovoru za Anadolu Agency (AA) naglasio je da sve dobro podnosi, te da mu ni tokom proteklog ramazanskog posta čak ni voda nije previše nedostajala.
“Sjećam se da je 1950. godine bilo toplije nego sada. Ove godine ispostio sam 92. ramazan, svaki dan. Nije mi bilo teško. Ležim, sjedim, paze me… Ne daju mi da radim, iako mogu. Zdravlje me dobro služi i ne koristim nikakve lijekove, a ne idem ni doktoru. Rođen sam u martu 1914. godine, ali sam u matične knjige upisan kasnije te godine”, rekao je Sarajlić, kao da se ljuti na roditelje i administraciju zbog zvanično umanjene starosti za nekoliko mjeseci.
Preživio dva svjetska rata i agresiju na BiH
Sarajlić je preživio dva svjetska rata i agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a kaže da je izbjegavao ratovati, jer mu se to nije sviđalo i plašio se da bi mogao poginuti, biti ranjen ili, još gore, zarobljen i u rukama neprijatelja. Rođen je nekoliko mjeseci prije početka Prvog svjetskog rata, dok je u Drugom imao 26 godina i sasvim dovoljnu dob za borbu, ali je, priča nam, bježao i skrivao se od Nijemaca. Tada se, tvrdi, bježeći od ratnih obaveza kući pješke vratio iz srbijanskog Kragujevca. Za učešće u odbrani Bosne i Hercegovine od agresora u periodu od 1992. do 1995. sa tada svojih 78 godina bio je star i oslobođen te obaveze.
Ženio se tri puta, a prva mu je žena, priča Sarajlić, umrla dva mjeseca nakon vjenčanja, dok se od druge razveo, a i treća je, također, umrla. Nedavno je ukopao i sina Hamida, koji je umro u 65. godini.
Ovaj 101-godišnjak vjeruje da dobro zdravlje duguje domaćim proizvodima i to onima koje je sam uzgojio.
Voli domaću hranu
“Volim jesti domaću hranu. Sve pravimo od ljetine i neću ništa iz prodavnice osim šećera. Cijeli život sam se bavio poljoprivredom i živjeli smo od zemlje. Puno sam radio, iako sam se, kad god sam mogao, čuvao velikog tereta”, priznaje Sarajlić i dodaje da je sa svojim proizvodima pješke išao u Tuzlu, koja je od Babunovića udaljena oko 35 kilometara.
Dok se automobilom ova relacija pređe za 40-ak minuta, Sarajlić je njemu poznatim prečicama kroz Zahiroviće, Brezik, Podorašje i Lipnicu do Tuzle hodao po tri sata.
“Išao sam pješke i uvijek sam nešto nosio na leđima. Prešao sam ko zna koliko kilometara, a ni sada mi nije problem hodati. Imam snage i bez problema bih mogao otići u centar Srebrenika, ali od kako sam slomio nogu, koristim štap i bez njega se ne bih usudio, jer se bojim da bih mogao pasti i opet nešto slomiti”, ispričao je odmahujući glavom, kao da na taj način želi otjerati loše misli kojima bi možda mogao naslutiti neku nevolju.
Iako je zbog svoje dobi prije više od tri decenije trebao dobiti status penzionera, ovaj čovjek, iza kojeg je 101 godina života i bogato životno iskustvo, nema nikakvu penziju.
Nijedna država nije mu dala penziju
“Penziju nemam. Nisam je dobio ni od jedne države. Doduše, moram priznati da je nikad nisam ni tražio”, iskren je Sarajlić, te dodaje da nema materijalnih problema i da ima sve što mu je potrebno, a za to je zaslužan ostatak porodice.
Sarajlić je, kaže, zadovoljan čovjek. Preživio je mnogo lijepih i loših trenutaka, a ističe da su njegovo najveće bogatstvo ljudi koji ga okružuju, koji ga vole i poštuju, i koje on voli.
“Najbolje me slušaju unuci, posebno ovaj najmlađi i snaha koja živi u istoj kući”, zaključuje Sarajlić.
