1. Koja je jedina žena koja je po imenu spomenuta u Kur’anu?
To je Merjem, majka Isaa, alejhis-selam. Spomenuta je 31 put i to u sljedećim surama:
El-Bekare, 87 i 253; Alu Imran, 36, 37, 42, 43, 44 i 45; En-Nisa, 156, 157 i 171; El-Maide, 17, 46, 72, 75, 78, 110, 112, 114 i 116; Et-Tevba, 31; Merjem, 16, 27 i 34; El-Mu’minun, 50; El-Ahzab, 7; Ez-Zuhruf, 57; El-Hadid, 27; Es-Saf, 6 i 14 i Et-Tahrim, 12.
2. Ko su bili najpoznatiji tabiini koji su se bavili tumačenjem plemenitog Kur’ana?
To su bili učenici ashaba, a u Mekki su bili najpoznatiji učenici Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma: Seid b. Džubejr, Mudžahid, Ikrime, Tavus i Ata b. Ebi Rebbah.
Najpoznatiji tabiini u Medini, učenici Ubejja b. Ka‘ba, radijallahu anhu, su: Zejd b. Eslem, Ebul-Alija i Muhammed b. Ka‘b el-Kurezi.
U Iraku je osnovana škola Abdullaha b. Mesuda, radijallahu anhu, a od istaknutih tabiina su: Alkame b. Kajs, Mesruk, El-Esved b. Jezid, Murre el-Hemezani, Amir eš-Šabi, Hasan el-Basri i Katade b. Deameh es-Sedusi, Neka im se Uzvišeni Allah smiluje.
3. Allah Uzvišeni kaže: “I stanovnici Hidžra smatrali su lažnim poslanike ”, ali oni su lažnim smatrali samo Saliha, alejhis-selam, poslanika koji je njima poslan, pa kako se onda kaže u množini “poslanike”?
Stanovnici Hidžra su narod Semud i oni su lažnim smatrali svoga poslanika Saliha, alejhis-selam. Onaj koji lažnim smatra jednog poslanika, zanijekao je sve poslanike, zbog toga su oni nazvani onima koji su smatrali poslanike lažnim.
Jer, takvi, ustvari, negiraju poslanstvo i tako bi postupili bez obzira na to koji im poslanika došao , a u ovom slučaju to je Allahov poslanik Salih, alejhis-selam.
4. Koji je to ajet u Kur’anu koji počinje i završava sa “znanjem”?
To je 7. ajet sure El-Mudžadela u kojem Uzvišeni kaže:
“Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, ni među petericom, a da On nije šesti, ni kad ih je manje, ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili. On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro zna.”
5. Koji je propis učenja “istiaze”?
Učenje “istiaze” u namazu prije učenja Kur’ana pohvalan je čin (mustehab) i tako smatra većina islamskih učenjaka, dok neki učenjaci kažu da je obaveza (vadžib).
Riječi “istiaze” su: “E‘uzu billahi mineš-šejtanir-radžim” tj. utječem se Allahu od prokletog šejtana.
To znači: Tražim utočište kod Allaha Uzvišenog od prokletog šejtana kako mi ne bi nanio štetu u vjeri, ni na ovome svijetu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno ili me naveo da činim ono što je zabranjeno. Budući da šejtan vidi čovjeka, a on ne vidi šejtana, čovjek traži zaštitu kod Onoga koji vidi šejtana, a on Njega ne vidi.