Poplava je u Janji uništila mnoge domove, kao i širom naše zemlje. Mnogi se više nikada neće vratiti na svoja ognjišta, snalazit će se kako ko može. Mirzeta više ne zna može li dalje, ima li snage za dalje, a nema ni vrata na koja može pokucati.
Samohrana je majka i živi od 35 maraka dječijeg doplatka i od povremenih fizičkih poslova ako je neko pozove da radi. To je sve, apsolutno sve!
Novinari i ljekari Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu prvi su jučer ušli u ono što je nekada bio dom ove porodice. Mokri zidovi i podovi, razbijeni prozori tužan su prizor. Namještaj i odjeća se suše ispred kuće. Fotografije govore sve.
“Živim ovdje s troje djece. Niko mi nikada nije došao, niti dao bilo kakvu pomoć. Iza ove su temelji za drugu kuću i stoje tako deset godina. Na koja god vrata da pokucam svi mi kažu idi odavde, nisi ti za pomoć. Tri dana sam bila u vodi sa djecom. Otac njihov ih je ostavio, on živi sada u Sarajevu i nazvao nas je sada kad su bile poplave da pita jesmo li živi. Jesmo, ali gdje smo živi, u čemu živimo? Nemam novaca da kupim djeci knjige. Pokušavala sam doći i do Miće Mićića (gradonačelnik Bijeljine), ali kažu ne može se do njega”, ispričala nam je Mirzeta.
Kućicu u kojoj žive sazidao im je Mirzetin otac, ali ni on više nije u stanju da im pomogne. Noć prije dolaska naše ekipe Mirzeta i njena djeca su spavali na podu. Vrata koja su razvaljena postavili su na beton.
“Oko nas su hodali miševi, ali ja nemam gdje otići. Ne mogu ni kod roditelja i njihova kuća je poplavljena”, dodaje.
Kaže nam da bi joj komšije i pomogle, ali da nemaju ni oni. U Mirzetinoj kući nema ni vode, ni struje, nema ničega osim golih zidova i malo odjeće koju su uspjeli spasiti.
Svi koji bi mogli pomoći ovoj porodici mogu se javiti našoj redakciji i dobit će upute kako stupiti u kontakt s njima.
