Pri dolasku u logor smrti Sokolovu su na ruku tetovirali broj 32407 ali su ga poštedjeli smrti jer je odlično govorio slovački, ruski, njemački, francuski, mađarski i malo poljskog, a bio je i 26-godišnjak dovoljno snažan i zdrav, uprkos preležanom tifusu, da radi fizičke poslove.
Lale Sokolov rođen je u gradiću Krompači u današnjoj Slovačkoj kao Ludvig ‘Lale’ Ajzenberg u jevrejskoj porodici.
Kada su nacisti umarširali u njegov grad Lale se kao mladi i neoženjeni muškarac sam ponudio da ode u radne logore umjesto svojih roditelja.
Okupatori nisu pokazali milost te su razdvojili porodicu, a njegovi roditelji su ubijeni u Aušvicu samo mjesec dana prije nego što je i Lale tamo završio, ali on nikada nije uspio da sazna njihovu tužnu sudbinu. Odlučili su da će upravo on pomagati Francuzu Pepanu u tetoviranju zarobljenika.
Francuski akademik naučio ga je da barata iglama, da ne pita mnogo pitanja i da trguje hranom i cigaretama – jedinom valutom koja je u Aušvitcu nešto značila.
Pepan je jednog dana samo netragom nestao, a Lale nikada nije saznao gdje je i kako ubijen, ali na njemu je bilo da nastavi posao tetoviranja. Jedan SS-ovac ga je čak čuvao, a redovno je morao da stoji pored ozloglašenog dr Jozefa Mengelea, poznatog i kao Anđeo smrti, dok je ovaj odlučivao ko je od zatvorenika išao direktno u komore, a na kojim će kasnije vršiti svoja ‘istraživanja’ i nehumane eksperimente.
Njima su tetovaže brojeva zamijenile imena, kosa im je ošišana do skalpa i oduzete su im sve stvari.
– Jednog dana uzet ću i tebe – često mu je govorio Mengele dok je Lale tetovirao logoraše.
U knjizi koju je o “tatu majstoru” napisala Heder Moris nakon razgovora s ostarjelim Sokolovim u njegovom domu u Australiji, Lale joj je objasnio kako mu je mnogo teže bilo da tetovira ruke djevojčica koje su dolazile.
– U trenutku kad sam Giti istetovirao broj 34902, ona je istetovirala svoje ime na moje srce – rekao je Lale o djevojci iz ženskog logora Birkenau koja mu je kasnije postala supruga.
Čitavu priču o svom boravku u Aušvicu Sokolov je Morisovoj ispričao tek nakon Gitine smrti 2003. godine.
– Nikada za sebe nije mislio da je kolaborator, naprotiv, pokušavao je svima da pomogne. Švercovao je hranu najmanjima i brinuo se za zarobljenike, ni sam nikada nije znao hoće li da dočeka slijedeće jutro, posebno uz Mengelea, ali ipak su ga mučile savjest i traume koje je doživio u te tri godine u logoru, sve do kasne starosti i Gitine smrti nije htio o tome da razgovara – rekla je Morisova o Sokolovu.
On je uz pomoć svog SS čuvara Giti slao tajna pisma, polovine svojih obroka, a čak su nekoliko puta uspjeli i da se sretnu.
Godine 1945. Njemci su shvatili da je ulazak Rusa u logore nemoguće izbjeći, pa su one koje nisu stigli da ubiju slali u druge logore, a tako i Žizelu (Giti) Firman. Uskoro je slobodan bio i Lale, vratio se u rodni grad, a u svojoj porodičnoj kući zatekao je samo jednu sestru koja je uspjela da preživi rat. Uzeo je kola i konja pa se zaputio u Bratislavu sa samo jednim mišljenjem na umu – da pronađe Gitu.
Nedjelje je proveo na željezničkoj stanici pregledajući kolone preživjelih, ali bez uspjeha. Kada su ga uputili u dom Crvenog krsta ispred njegove zaprege zakoračila je upravo Gita.
Vjenčali su se iste godine i živjeli pod prezimenom Sokolov da bi se bolje uklopili u Čehoslovačku koja je bila pod Sovjetima, ali to nije spriječilo komuniste da im bez naknade nacionalizuju trgovinu tekstilima koju su vodili, posebno pošto je otkriveno da bračni par novčano svesrdno pomaže pokret u Izraelu.
Lale i Gita su pobjegli preko Beča i Pariza odlučni da život nastave negdje daleko od Evrope. Za razliku od njegove supruge koja je još nekoliko puta posjetila Evropu, Lale se više nikada nije vratio, čak ni u posjetu.
Otplovili su za Sidnej, a dugoročno su se odlučili za Melburn gdje su ponovo otvorili prodavnicu s tekstilima i dobili sina Gerija.
Rijetko ko je znao kako su se Gita i Lale upoznali, čak je i njihov sin znao samo dijelove priče dok se njegov otac nije odlučio da sarađuje sa Heder Moris, upravo na Gerijev zahtjev. Ona ga je tri godine posjećivala nekoliko puta nedjeljno, a ostatak vremena istraživala je historijsku građu da bi potvrdila njegovu priču i saznala više o tome kako je funkcionisao zloglasni logor smrti.
Upravo je tako i saznala sudbinu Sokolovljevih roditelja, ali nikada to nije stigla da mu saopšti. Morisova je napisala knjigu “The Tattooist of Auschwitz”.
Lale Sokolov preminuo je 2006. godine.
– Njegova priča je nevjerovatno važna, i daje lice jednom dehumanizovanom ‘zanimanju’. Većina zarobljenika nije uspjela da svijetu ispriča svoju priču – kaže Sedrik Gefen, predsjednik udruženja Holokaust Memorijal Australije.
