Namik Dokle: Gora je ogledalo u kojem se ogleda svijet

Oni žive svoju stoljetnu dramu “na ničijoj zemlji, na svijetu između smrti i života, svijetu koji je na slobodi u neslobodi”. “Presjekli su Goru kao mačem”, kaže jedan lik u romanu, “Tito tamo, Enver ovamo, magla u sredini.” I prekriveni tom sivom maglom, zbijeni u hladnoći, živjeli su Gorani kao siročad u svojoj dalekoj zemlji. Jedino što im je preostalo bio je duhovni otpor protiv totalne represije kako bi sačuvali identitet i originalnost svog jezika i običaja.

Namik Dokle rođen je 1946. godine u Durrësu (Albanija). Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u selu Borje, u Gori. Završio je Poljoprivredni fakultet i Fakultet novinarstva. Specijalizaciju iz španske kulture i jezika završio je na Univerzitetu Complutense u Madridu. Radio je kao novinar u mnogim listovima. Bio je glavni i odgovorni urednik lista Puna (Rad) i Zeri i popullit (Glas naroda) u Tirani. Bio je jedini zastupnik Parlamenta Albanije u osam mandata bez prekida (1991–2017). U dva mandata bio je šef parlamentarne opozicione grupe. Bio je predsjednik Parlamenta Albanije i potpredsjednik Vlade Republike Albanije.

Namik Dokle bio je veoma aktivan u parlamentarnoj diplomatiji: bio je predsjednik delegacije Parlamenta Albanije u Savjetu Evrope, Svjetskoj uniji, Parlamentarnoj skupštini frankofonije, Crnomorskoj parlamentarnoj skupštini ekonomskog razvoja. Odlikovan je titulom počasnog doktorata od strane Academy of Universal Global Peace. Dobio je Međunarodni orden za zasluge od Centra za biografije iz Cambridgea, dok je titulu “Ambasador mira” dobio od Međunarodne federacije za mir.

Objavio je tri knjige priča; za jednu je dobio nacionalnu nagradu. Napisao je 13 drama i monodrama, od kojih je 8 igrano na sceni glavnih nacionalnih teatara. Jedna drama dobila je drugu nacionalnu nagradu (predsjednik žirija: Ismail Kadare), dok je jedna melodrama osvojila prvu nagradu na festivalu monodrame. Napisao je i šest radiodrama koje su izvedene na Radiju Tirana.

Objavio je više od hiljadu članaka, intervjua, mnoge u francuskoj, španskoj, američkoj i grčkoj štampi. Dobio je šest nagrada za publicistiku i jednu za esej Borska svadba/Dasma borjane (prva nagrada Udruženja novinara Albanije). Objavio je romane Kćeri magle i Gora bez ptica. Oba su prevedena na bosanski jezik.

STAV: Ko je Namik Dokle?

DOKLE: Da nekoga pitate “odakle ste”, a posebno kada se radi o piscu, najtačniji odgovor bio bi: ja sam iz djetinjstva. To je ono što ostavlja neizbrisiv trag i uvijek se pojavljuje u obliku palimpsesta tokom godina stvaranja. Dakle, ja sam iz djetinjstva koje sam proveo u svom selu Borje, u albanskom dijelu Gore, podijeljene u tri države. (Sasvim slučajno rođen sam u Durrësu, ali nekoliko mjeseci kasnije počeo sam udisati zrak Šar-planine, gdje sam odrastao.)

Život mi je prošao između novinarstva, politike i književnosti. Dvadeset godina novinarstva, dvadeset četiri godine u politici kao poslanik izabran u osam mandata, ali uvijek noseći san: napisati trilogiju o životu ljudi iz Gore. Prve redove napisao sam daleke 1978. godine. I oni su u meni živjeli više od trideset godina. Iako sam napisao mnogo drama i priča, stotine novinskih članaka, stotine parlamentarnih govora, nikada nisam zaboravio san o Gori. Napokon sam to realizirao, čak samo jedan dio, objavljivanjem trilogije, odnosno Sage o Gori.

STAV: Vi ste na izvjestan način pisac svijeta na granici, svijeta na ničijoj zemlji, svijeta između smrti i života, svijeta koji je na slobodi u neslobodi. Recite nam nešto podrobnije o tom svijetu nad kojem lebdi oreol antičkih tragedija.

DOKLE: Kada je objavljen moj prvi roman Kćeri magle, u izdanju Izdavačke kuće “Connectum” iz Sarajeva, akademik Tvrtko Kulenović je napisao: “Svi smo čuli za Gorane, ali teško da išta pobliže o njima znamo. Znamo da su manjina i da je manjina uvijek proganjana od većine, takva joj je sudbina. Posebno im je teško kad nastupe neka turbulentna vremena. Kad ih šuta gdje ko stigne, kad se nađu među vojnim karaulama i bunkerima. U romanu Namika Dokle uglavnom se tretira goranski teritorij u Albaniji Envera Hodže u kojoj je svima bilo teško, ali Goranima je teško gdje god da se nađu. Ova knjiga je iz više razloga potrebna.”

To je Gora, mali svijet za koji sam napisao trilogiju. Oblast naseljena kompaktnim stanovništvom, sa zajedničkom tradicijom koja se njeguje stoljećima, s formiranim i prepoznatljivim identitetom, s mitovima, legendama i originalnim pjesmama. I tako, jednog dana ta zemlja i ljudi u njoj osvanu podijeljeni u tri države: Albaniji, Makedoniji i Srbiji (danas Kosovo). Još gore, čak i danas na Goru i Gorane pretendiraju, pokušavaju ih prisvojiti, učiniti svojima četiri države, jer se prvim trima dodala i Bugarska. Ovo me podsjeća na Brechtovu dramu Kavkaski krug. Čini se da je i Gora stavljena u krug i da je svako želi povući k sebi.

Dakle, oni žive svoju stoljetnu dramu “na ničijoj zemlji, na svijetu između smrti i života, svijetu koji je na slobodi u neslobodi”. “Presjekli su Goru kao mačem”, kaže jedan lik u romanu, “Tito tamo, Enver ovamo, magla u sredini”. I prekriveni tom sivom maglom, zbijeni u hladnoći, živjeli su Gorani kao siročad u svojoj dalekoj zemlji. Jedino što im je preostalo bio je duhovni otpor protiv totalne represije kako bi sačuvali identitet i originalnost svog jezika i običaja.

Ja sam pisao o Gori, ali su neki književni kritičari u Albaniji komentirali da je “Gora ogledalo u kojem se ogleda svijet” (Behar Gjoka), ili “da jednostavno nismo pred historijom neke oblasti, već da se radi o historiji preživljavanja” (Agim Bači). Također, profesorica Sarajevskog univerziteta Adijata Ibrišimović Šabić je zapisala: “Namik Dokle je uspio od porodične i hronike jednog sela izgraditi hroniku jedne oblasti i zemlje, satkati još jednu priču o svom narodu… o vrijednostima časnog, jednostavnog, poštenog života.”

Danas u svijetu postoji 25 hiljada manjina, od kojih su mnoge u opasnosti da nestanu. Jedino što ih može zaštititi jeste duhovni otpor pred jučerašnjim i današnjim izazovima.

STAV: Može li književnost svojim specifičnim izražajnim sredstvima bar donekle premostiti ponor stvoren historijskim, ideološkim, represivnim i totalitarnim udesima?

DOKLE: Da, može. Književnost i umjetnost mogu to, ljudi mogu narode učiniti prijateljskim, zbližiti zemlje. Kad ovo kažem, mislim na pravu književnost i umjetnost na koje ne utječu političke podjele i mržnja. Pogotovo smo mi na Balkanu puno patili od ovih duhova. Neko je rekao da Balkan proizvodi više historije nego što je u stanju potrošiti; podrazumijeva se da je u pitanju zla politika koja je prouzrokovala hiljade i hiljade nevinih žrtava. Gledao sam jedan dokumentarac u kojem se govori kako su se Balkanci posvađali zbog jedne pjesme. Grci, Albanci, Srbi i Bugari smatrali su da je ta pjesma njihova i samo njihova. A zapravo, pjesma je pripadala svima. I kultura i umjetnost su bogatstvo svih te mogu biti najsigurniji i najljepši mostovi naše zajedničke budućnosti. Posjetio sam čuvenu katedralu na periferiji Strasbourga, na francuskom tlu, ali s njemačkom poviješću. “Što kažete”, pitao je vodič, “čija je ovo katedrala: francuski ili njemačka?” I sam je odgovorio da je to umjetničko djelo ujedinjene Evrope.

STAV: Identitet, njegovo očuvanje i njegovo preoblikovanje?

DOKLE: Živimo u svijetu i vremenu globalizacije, u eri velikih promjena. Očuvanje identiteta je vrlo važno, posebno za manje narode, za manjine, za one koji su prisiljeni na emigraciju ostavljajući svoja dvorišta na milost i nemilost korovu koji ovladava prostorom njihovih kuća i duša.

Svi se integriramo i ulažemo velike napore da se pridružimo Evropskoj uniji. Kako ekonomija i politika, tako i kultura evropskih naroda imat će vlastite integracijske procese, ali svi smo dužni integrirati se čuvajući svoj identitet. Ovo obogaćuje Evropu, čini je ljepšom. Ulažu se veliki napori u očuvanje rijetkih vrsta ptica u Evropi, zmija Afrike, divovskih kornjača na Galapagosu, a kako ne sačuvati tradiciju naroda, rijetke jezike, pjesme i legende, nošnju i svu materijalnu i duhovnu kulturu naroda?

STAV: O Gorancima. Kakav je to narod?

DOKLE: Htio bih na ovo pitanje odgovoriti riječima Majke, glavnog lika u romanu Kćeri magle: “A za naše selo moglo bi se reći ili pisati, a pošto sam čula da pišeš…, piši onda da se na kraju svijeta, ili u nigdini, skriveno u magli, nalazi selo po imenu Bukojna, u kojem se rađaju ljudi kojima kosa pobijeli dok su još djeca i koji bolje vide danju nego noću. Znate li, učitjelju, šta kažu o ljudima i djeci našega sela? Njih nije rodila majka iz stomaka, nego ih je rodila magla sa Kalabaka. Od rođenja do smrti, oni su djeca magle. U pelenama od magle ih povijaju kad izađu iz majčine utrobe i u ćefine od magle stavljaju kad ih ispraćaju u mezarje. I cijelog života u svijet putuju kroz maglu, svuda ih pljačkaju jesenji vjetrovi, grle se sa stijenama u dolinama rijeka, hljeb jedu noću dok se danju svađaju… Previše misle o ovom i o onom svijetu…”

STAV: O Bošnjacima u Albaniji?

DOKLE: Prvi Bošnjaci došli su u Albaniju prije više od 160 godina. Krenuli su za Tursku, ali su se zaustavili u luci Durrës jer je njihov brod pretrpio ozbiljan kvar. Ostali su tu i osnovali svoj Makondo u dva sela, Borakë i Koxhas. Pobjegli su iz Bosne, ali ona nije pobjegla od njih, zadržali su to u svojoj duši i srcu, zadržali su običaje i tradiciju, tužne pjesme o zemlji svojih predaka. “I sa tobom živim u svakoj kapi moje krve”, napisao je Fatmir Bači, pjesnik rođen među njima.

Bošnjaci u Albaniji postali su vrlo poznati kao pošteni, marljivi i miroljubivi ljudi koji vole obrazovanje, kulturu i napredak. Mnoge poznate ličnosti u oblasti ekonomije i poljoprivrede, novinarstva, umjetnosti i obrazovanja u Albaniji vode bošnjačko porijeklo. Vrlo su slični Goranima. Dvije su zajednice s najmanjim brojem razvoda u Albaniji. Iz vrlo jednostavnog razloga – žene se s ljubavlju i iz ljubavi. Njihove svadbe pravi su festivali folklora i radosti.

Čak i Gorani koji žive na Kosovu (u 18 sela) imaju veoma tople i bratske odnose s Bošnjacima; čini se kao da ih povezuje i zbližava svilena nit zajedničkog života, zajedničke historijske drame. I ne čudi što se izjašnjavaju kao Bošnjaci, mada postoje i drugi koji imaju drugačiji pogled na vlastiti identitet. Svi različiti, a svi jednaki, kaže evropska filozofija. Ne pitajte nikoga odakle dolazi, već kuda želi ići.

STAV: Recite nam nešto o savremenoj albanskoj književnosti?

DOKLE: Poznato je da je albanski pisac Ismail Kadare godinama bio kandidat za Nobelovu nagradu. Čak je i tridesetih godina prošlog stoljeća albanska književnost imala još jednog kandidata za Nobelovu nagradu, velikog pjesnika Gjergja Fishtu (sjećam se da je studirao u Bosni). Književnost koja ima takva imena naravno da je dobra književnost koja se razvija kao njene sestre u svijetu. Pored Kadarea, u Albaniji je bilo i ima mnogo drugih poznatih pisaca kao što su Dritëro Agolli, Petro Marko (Hemingvejev saborac u Španiji), veliki liričari Lasgush Poradeci i Frederik Rreshpja, kao i mnogi drugi koji sad pišu u slobodi, bez cenzura, kao što su Zija Çela, Fatos Kongoli, Besnik Mustafaj, Luljeta Lleshanaku, Flutura Açka, Ylljet Aliçka itd. Mnogi albanski autori već žive u Evropi i Americi, pišu i objavljuju u inostranstvu obogaćujući albansku književnost, ali i kod nas postoje poteškoće s “velikim književnostima malih zemalja”, za koje nije lako da razbiju “opsadu koju donosi globalizam”.

STAV: Postoje li prevodi bosanskih pisaca u Albaniji?

DOKLE: Malo, vrlo malo, rekao bih. Rijetki su bosanski pisci prevedeni na albanski, kao i albanski pisci u Bosni. Na albanski je nešto preveden Meša Selimović (Derviš i smrtTvrđava), dva romana Enesa Karića (Jevrejsko grobljePjesme divljih ptica) i još ponešto. Nažalost, albanski čitalac nije u stanju pročitati druge istaknute bosanske pisce. Isto se događa s albanskim autorima u Bosni, prevoditelja je malo ili ih uopće nema. Ismail Kadare je preveden s francuskog, a ne s originala. Imao sam sreće, zahvaljujući prevodiocu Sadiku Idriziju, koji je sjajno obavio posao i preveo moja tri romana na bosanski jezik.

STAV: O društvenoj stvarnosti današnje Albanije?

DOKLE: Kao i u drugim balkanskim zemljama koje dugi niz godina čekaju pred vratima Evropske unije, s rastućom, ali još uvijek slabom ekonomijom, s poteškoćama u djelatnostima kao što su zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje. Poduzete su neke obećavajuće reforme, ali rezultati još uvijek nisu onakvi kakvi se očekuju. Međutim, Albanci su po prirodi optimistični u pogledu evropskog puta, čak i strpljivi pred političkim kašnjenjima. Raspoloženje nam kvare političari koji se svađaju, ali istovremeno postaju glavni likovi televizijskog i narodnog humora.

STAV: O odnosima između Albanije i Kosova?

DOKLE: Susjedi smo s drugim balkanskim zemljama, braća smo s nezavisnom državom Kosovo. To određuje prirodu naše veze, s mnogo ljubavi, ali…, potrebno je manje riječi i više djela da bismo pomogli jedni drugima.

STAV: Postoje li ozbiljne tendencije za stvaranje “Velike Albanije”? Ima li težnji za
ujedinjenjem Albanije i Kosova?

DOKLE: Vjerujem da je sada svima jasno da se politike Velike AlbanijeVelike SrbijeVelike Grčke ili Velike Bugarske nalaze samo u historijskim arhivima. Ta su vremena prošla. Sada svi težimo velikoj Evropi. Naravno, u svim balkanskim zemljama ima pobornika i partija koje se još uvijek ljuljaju u kolijevci Megali idea, onoga što se na grčkom naziva idejom velikih država. Ali ta je ideja zastarjela i neprimjerena današnjem razvoju integracija. Kroz ovu prizmu se trenutno ogleda i ideja o ujedinjenju Kosova i Albanije.

STAV: Objavljene su Vaše tri knjige u BiH. Imate li informacije o njihovoj percepciji i čitanosti?
DOKLE
: Kritičari su dobro primili sva tri romana. Čitatelji također, jer su mi mnogi već pisali. Kako me je obavijestio ambasador BiH u Albaniji, u vrijeme objavljivanja roman Kćeri magle bio je jedna od najtraženijih stranih knjiga. Na Sajmu knjiga u Sarajevu, krajem 2019. godine, bio sam počasni gost i održana je promocija tri romana pod sloganom Tamo gdje sunce izlazi dva puta, prema jednoj legendi o Gori. U posljednje vrijeme, zbog invazije nevidljivog neprijatelja, virusa Covid-19, na čitav svijet, nemam dovoljno informacija. Također bih podsjetio na činjenicu da su dva romana (Kćeri magle i Dani slijepih miševa) prevedena s bosanskog na turski i objavljena u Turskoj. Zahvaljujem se prevoditeljicama Saneli Crnovršanin i Mireli Crnovršanin Kurtali, koje su omogućile njihovo objavljivanje u velikoj zemlji. Roman Kćeri magle uskoro izlazi u Bugarskoj i Španiji.

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Facebook