Začuđujuće je to da je Blerian nažalost slijep, ali veoma aktivan mlad čovjek koji prkosi svim svojim izazovima i preprekama, spreman je za druženje, dobro poznaje historiju, sport, govori odlično engleski i nikako ne zaboravlja vrijeme namaza (molitve). Osmjeh je dežuran na njegovom licu, uvjek je spreman za razgovor i maksimalno posvjećuje sebe u zadacima koje dobijamo od mentora seminara.
Dobijamo zadatak da se podijelimo u nekoliko grupa i da počnemo osmišljati projekat koji bi pozivao na mir.
Blerijan je u grupi sa Marijom Staković iz Niša,studenticom i aktivistkinjom u civilnom sektoru. ,,Slobodno se nemojte ostručavati da mi dajete zadatke, ja mogu i želim odratiti mnogo toga,zato sam i tu’’ uvjerava Blerian, kako bi smo bili slobodniji prema njemu.
U jednom trenutku razmišljam o neobičnoj albansko-srpskoj grupi za suradnju i nisam baš siguran da će se složiti oko zadatka imajući u obzir mnogo aspekata i faktora koji determinišu međuljudske odnose. Ipak ovo moje očekivanje za samo sat vremena ispostavilo se neopravdano i pogrešno. Marija i Blerian uveliko pričaju, dogovaraju se i sarađuju bez ikakvog problema. Poslije izvjesnog vremena konačno su osmislili svoj okvir projekta.
“Dobro znate poštovane kolege da su naši narodi već dugo u sukobu, a za oktobar je zakazana fudbalska utakmica za kvalifikacije za EP 2016 u fudbalu između reprezentacija Albanije i Srbije. Svjesni smo bezbjedonosnog rizika i potrencijalnih problema. Stoga, ja i moja draga saradnica Marija dogovorili smo se da našim pojedinim aktivnostima navijačke grupe obje reprezentacije pozovemo na nenasilno i sportsko navijanje. Odlična ideja zar ne? ’’, ubjedljivo o svojoj ideji govori nam mladi Blerian.
Polako ali sigurno, primećuje se da se Blerian i Marija odlično slažu, no, sem toga što surađuju, oni su i na pauzama zajedno. Marija se pažljivo brine o njemu, donosi mu hranu koju želi i pušta željenu muziku na kompjuteru.
Pomalo hladna majska noć u gradu na Miljacki. Ponovo Marija oduševljava svojom pažljivošću, saznaje iz razgovora sa Blerianom da mu je rođendan sutra dan. Idemo u gradu na šetnju, ali nakon ispijene kahve i prijatnog razgovora vraćemo se na našu već dobro poznatu adresu – Lepenička ulica, broj 89,SHL kuća. Za koji minut će ponoć, 00:00 časova, što bi i praktično značilo da je novi dan, odnosno Blerianov rođendan. Svi su u velikom dnevom boravku.
Marija je sa ostalim učesnicima spremila tortu i moli za pažnju.
“Sretan rođendan dragi naš Blerian, želimo ti puno sreće i svako dobro”, ovim riječima, drhtavim glasom i snažnim zagrljajem čestita rođendan Marija svome novom drugu. A nakon toga u istom glasu svi pjevaju rođendansku pjesmu Blerianu.
“Od srca hvala tebi draga Marija i svima Vama. Napravili ste me sretnog, ovo su najljepši trenuci u mom dosadašnjem životu, ja sam previše emocionalna ličnost! … , zahvaljuje se iskreno svima neumorni Blerian.
Upravo ovakvo njegovo junačko ponašanje, Marijina neizmjerna briga, razumjevanje i ljubav prema njemu, kao i ponašanje svih ostalih kolega učesnika govore mnogo o upornosti i želji za nečim, čovječanstvu prije svega i rušenju svih predrasuda i granica pred nama. Sami ih stvaramo i samo sami ih možemo ostraniti. Pitanje je samo jedno, želimo li ili ne?
A vidimo da možemo, ukoliko hoćemo! Zato je najvažnije biti čovjek, prije svega.
Admir Fazlagić, dopisnik redakcije Bošnjak-KS
