Blago onome koji bude pravedan prema svome Gospodaru, pa prizna svoje neznanje i pored onoga što poznaje.
Prizna mnoge manjkavosti u svojim djelima, lične mahane, propuste u obavezi prema Allahu i nepravedan odnos prema Njemu.
Ako ga Allah kazni zbog grijeha, u tome vidi Njegovu pravednost. A ako mu oprosti, kroz to spozna Njegovu blagost i dobrotu. Kada uradi neko dobro, zna da mu je to sadaka i blagodat od Allaha. A ako mu to djelo još i prihvati, to je druga, još jedna, sadaka i blagodat.
U slučaju da Allah odbije urađeno djelo, to je iz razloga što takvo djelo1 ne dolikuje da se radi Njega čini.
Kada uradi loše djelo, u tome preppozna da ga je Allah, s pravom, ne čineći nasilja, ostavio i podigao Svoju zaštitu sa njega, pa na osnovu toga rob shvati da je ovisan o Allahu i da je sebi nasilje učinio, i ako mu Allah, nakon svega, opet oprosti, to je samo iz Njegove plemenitosti, dobročinstva i dobrote.
Suština i tajna ovog pitanja jeste to da rob stalno vidi svoga Gospodara kao dobročinitelja, a sebe kao grešnika, prestupnika ili nemarnika, da sve što ga čini sretnim i radosnim vidi kao Allahovu blagodat i dobročinstvo, a sve što mu je mrsko i tegobno vidi kao posljedicu svojih grijeha i Allahovu pravednost prema njemu.