Fadila Efendić skoro svaki dan u Potočarima nad mezarom supruga Hameda, ubijenog u julu 1995. godine u Srebrenici, prouči Fatihu. Tako je bilo i jučer, uprkos temperaturi od 15 stepeni ispod nule. Desetak metara od Memorijalnog kompleksa Potočari, gdje su ukopane hiljade bošnjačkih žrtava, njeno je radno mjesto.
Prije šest godina tu je otvorila suvenirnicu u kojoj prodaje knjige i suvenire. Svaki od njih na simboličan način svjedoči o najvećem genocidu počinjenom poslije Drugog svjetskog rata u Evropi.
Lokalni izbori
– Vi ste prva osoba koja je danas (jučer, op. a.) ušla u suvenirnicu, i to je tako skoro cijele godine, izuzev nekoliko ljetnih mjeseci i dana oko 11. jula, kada je prodaja nešto bolja. Ali, nema veze. Ionako sam se vratila ovamo samo da ispunim svoj neki mir. Znam da od ovog posla u Srebrenici ne mogu živjeti – govori nam Fadila, koja se u Srebrenicu vratila prije tačno deset godina.
Duša Srebrenice više nije njen centar, ni njeni mještani, nastavlja Fadila svoju priču. Srebrenica je odavno grad na umoru, u kojem su povratnici osuđeni na golu borbu za život.
– Jedina duša ovog grada ostali su Potočari. Još žalosnije je što, osim uplakanih majki, u nišane više ne gleda niko. Slika je sablasna, izuzev na godišnjicu genocida i nekoliko mjeseci prije izbora – priča Fadila.
Srebrenica je ovih hladnih, snježnih dana pusta. Ionako tegobna politička situacija, u takvom je okruženju još teža.
Malobrojni povratnici Bošnjaci žive na rubu egzistencije, kivni ponajviše na svoje političko rukovodstvo, dok su Srbi jednako tako bijesni na Banju Luku, koja se sve više suočava sa socijalnim buntom. Sve bliži lokalni izbori u Srebrenici kod mnogih izazivaju strah od novih zaoštravanja.
Bračni par Salihović, Elvir i Muamera, sa sinom Mensurom i kćerkom Belmom, žive od dječijeg doplatka, tačnije od 60 maraka mjesečno.
– Vratio sam se prije 11 godina. Nemamo posla nijedno. Ovdje nema nade. Planiram prodati kuću i bježati odavde. Ako se i otvori neka firma, zapošljavaju ljude iz Federacije. Na nas niko ne obraća pažnju. Samo pred izbore naša vlast, mislim na ovu federalnu, sjeti se da dođe, i daje nam lažna obećanja. Za moju sudbinu više krivim dugogodišnje političare na vlasti u Federaciji nego ove iz RS – priča nam Elvir.
Negiranje istine
Zaboravljeni od svih, uz niz ekonomskih problema, Bošnjaci u Srebrenici prolaze i kroz diskriminaciju u obrazovnom sistemu. U školi “Petar Petrović Njegoš”, uprkos činjenici da polovinu učenika čine djeca iz bošnjačkih porodica, jedini jezik koji se uči jeste srpski. Dan škole je na slavu Svetog Save. Glavni srebrenički imam Damir ef. Peštalić upozorava da je riječ o kršenju ljudskih prava.
– Djeca koja su žrtve genocida osuđena su da uče srpsku historiju, da je ovdje bio “otadžbinski rat”, a svi simboli oslikavaju samo jedan narod, što je čista diskriminacija. Sve dok se negira genocid, nema ovdje života. Bošnjaci mnoge stvari olako shvataju. Mi ni genocid nismo dovoljno ozbiljno shvatili. Fenomen u ljudskom rodu je povratak žrtve na mjesto genocida. Mi smo se vratli i želimo uspostaviti život ovdje, a ne možemo sami – kaže ef. Peštalić.
Diskriminacija pri zapošljavanju
U Srebrenici je prije rata živjelo 36.666 stanovnika, od čega ih je 28.000 bilo bošnjačke nacionalnosti. Njih tek nešto više od 3.000 vratilo se na svoja prijeratna ognjišta. Osim obrazovne i vjerske, u ovom gradu diskriminacije nad Bošnjacima ne manjka ni prilikom zapošljavanja.
– U “Elektrodistribuciji”, Javnom preduzeću “Šume RS”, “Pošti RS” i mnogim drugim javnim ustanovama, nema apsolutno nijedan Bošnjak zaposlen – kazao je Nermin Alivuković, šef Kabineta načelnika općine Srebrenica.
