Ovo je beba – čudo: Malena Hana rođena s 590 grama i preživjela

Preživjela je brojne bolesti i nakon sedam mjeseci borbe stigla – kući. Iako joj liječnici nisu davali velike prognoze za preživljavanje, ona je to uspjela. Prozvali su je beba-čudo i najmanja je beba rođena u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ekskluzivno za Dnevni list, Hanina majka Anja, inače iz Mostara, govori o svom malom čudu, borcu – Hani.

– Čim sam rodila, prije su mi govorile: ‘To je hercegovačka krv i bosanska glava, izvući će se’, tako da ima nešto u toj hercegovačkoj tvrdoglavosti i mostarskoj školi. Mudro je čupala sonde iz nosa. Najjače mi je kad glumi da spava. Eh, to morate vidjeti, priča Hanina majka kroz smijeh. No, bilo je teško. Anja je bila u šoku, piše Dnevni list

– Uglavnom sam šutjela, imala sam neku tegobu i pritisak u prsima, bila sam totalno izgubljena, govori Anja.

Nakon poroda i prvih prognoza cijela je obitelj bila u šoku.

– Oni su to puno teže podnosili od mene. Tješili bi me, a ne bi znali kako… Bila sam u šoku, pa nisam bila svjesna većine stvari, ali taj pritisak u prsima govorio mi je da nešto nije u redu. Osjećala sam prazninu. Dio mene je falio, jednostavno se sve prerano dogodilo.

Ni Anjinom suprugu Edinu nije bilo lako, ali on i Anja imali su jedno drugo – međusobno su se tješili, bili najveća potpora jedno drugom, a kako je Hanino stanje išlo nabolje, bilo je lakše. Ali, trebalo je, i još uvijek treba, proći puno toga.

Od šoka sam se isključila

Razlog ranog poroda bila je infekcija plodne vode. Šok je za Anju bio i kad je prvi put vidjela svoju bebicu Hanu. Prvo je nije uspjela razlikovati od posteljice.

– Onda sam je odjednom uočila. Bila je tako sitna, modra, ljubičasta, beživotna, mrtva. Tako sam i mislila da je mrtva. Šutjela sam, ali u sebi sam molila Boga da to nije istina i da je ružan san, da sve sanjam i umišljam. Onda sam se jednostavno isključila i prestala biti svjesna situacije. Tako to valjda dođe od šoka…

Prve reakcije liječnika bile su ovakve: Hana je za sada živa, a do kada – vidjet ćemo…

– Liječnica je rekla istinu, da se razumijemo, jer, ipak, imala je samo 590 grama i nerazvijena pluća… Svaki dan od poroda slušala sam da je životno ugrožena, da možda ne preživi, da je kritično, i s tim se morate pomiriti, ali da ne gubimo nadu i da treba biti optimist jer bebe sve osjete…, priča Anja.

Strah je bio ogroman – toliki da se ne može opisati, i bolje – kaže – da se ne može opisati jer ga ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju.

– Ali, što je – tu je, s tim bebama živiš iz sata u sat, i to moraš prihvatiti…

Nije bilo lako. Hana nije imala razvijena pluća i disala je na aparat. Točnije, dan i pol je uspjela disati sama, poslije je morala na aparat. Nakon toga došlo je do krvarenja u mozgu, što nije neuobičajeno za te bebe, ali je i opasno. Problem je bio što joj najmanja sonda koju su imali nije mogla proći kroz jednjak, koji vjerojatno nije bio razvijen, ali je za tjedan i pol, dva, sonda uspjela proći. Kako su joj pluća bila najveći problem, dolazilo je često do zastoja s disanjem, mijenjala se, modrila…, ali sve je to dio oporavka. Često bi je morali podraživati da diše, davati lijekove, ventilirati…

Ponosni smo

Hana je nakon šest i pol mjeseci došla kući. Njezina majka je s njom na pedijatriji bila tri mjeseca. Čeka ih još puno pregleda, kontrola, vježbica…

– Spremila sam se i za moguće krize, ali nadam se da ih neće biti… Postoje još zdravstveni problemi s plućima, ima dvije ciste na mozgu koje su nastale zbog manjka kisika prilikom poroda. Hana je danas dobro, pluća su još problem i bit će još dugo vremena problem dok ne odraste i ne ojača, ali zadovoljna sam: vesela je, nasmijana, voli se maziti…, kaže o maloj bebi-heroju njezina mama.

Što je to što daje snagu u takvim teškim trenucima?

– Vjera ti daje snagu. Često sam išla u svetište Vepric, sjedila bih po sat, dva, i osjetila neki mir i sigurnost. Jer ovako mala  su u Božjim rukama, a na nama je da vjerujemo u njih i u Boga i da se molimo…, kaže ova hrabra majka.

Hana je nakon cijele svoje borbe za život prozvana bebom-čudom, a njezina su majka i cijela obitelj jako ponosni na nju.

– Jako sam ponosna jer Hana i ne samo ona, nego i svi Palčići, dokaz su da je Bog velik i čini čuda… Oni jesu sitni i slabašni, životno ugroženi, ali Bog im je dao snagu veću nego odrasloj osobi da se izbore za sebe, prebrode sve i budu naša sreća i radost…, kaže ponosna majka Anja Begović koja od rata živi u Makarskoj.

Shvatila sam da sam borac

Jedna meni jako draga  poslala mi je poruku u inbox na Facebook: “Anja, Bog ti daje onoliko koliko možeš podnijeti i nema ne mogu i predavanja. Moraš dignuti glavu gore i ići naprijed, vjerovati u bolje sutra i boriti se uz Hanu. Bog zna koliki si borac.” Tad sam i ja shvatila koliki sam borac i koliko sam jaka…

Život mi se promijenio za puni krug

Od Hanina rođenja život se njezinoj majci promijenio za puni krug, kaže.

– Upoznala sam puno ljudi koji su mi postali najbolji prijatelji i kao obitelj, nego osobe koje sam oduvijek poznavala. Shvatila sam koliko sam jaka, više se ne bojim ničega, osim Boga, naravno. Vidjela sam tko mi je pravi prijatelj, a tko nije… Neke sam osobe zavoljela kao obitelj, naučila sam puno toga. Sve u svemu, zadovoljna sam. Bog zna zašto sve ovo čini, svaka te  nauči nečemu novom, bio ti dobitnik ili gubitnik. Ja sam definitivno dobitnik i nadam se da će Hanino stanje biti još bolje i bolje…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.