Godina je 1992. U majčinim rukama je dječija ruka, torba sa malo odjeće i kesa sa hljebom i marmeladom. Tek da se ne smrznemo i da ne budemo gladni. Pa bjekstvo prema Tuzli. Babo je ostao. Došao je kasnije.
Godina 2015. U našim rukama nekoliko kesa sa odjećom, obućom i nešto igračaka. Tek da se sirijska djeca ne prehlade, ne smrznu, i da im makar malo ublažimo patnje njihovog puta ka sretnijem životu.
Halim je, kaže, iz Damaska. Ovog mladića je rat otjerao iz domovine, u kojoj je, kako nam je pojasnio, radio kao moler. Danas, u beogradskom parku kod glavne autobuske stanice, čeka prevoz. Prevoz u neizvjesnost.
– Porodica mi je u Njemačkoj. Jedini cilj mi je da stignem do njih. Ići ću autobusom do granice sa Hrvatskom, a onda ću dalje prema Njemačkoj. Put je neizvjestan, ne znam šta me sve očekuje, ali živim za trenutak kada ću ponovo vidjeti svoju porodicu – priča nam Halim.
Kazuje da njegovi sunarodnjaci troše hiljade eura da stignu do Evrope. Novac koji su zarađivali cijeli život, štedjeli za školovanje djece, sada bježeći od rata, daju za prevoz do komadića njihovog sretnijeg – evropskog neba.
U Siriju se više nikada ne bi vratio, jer…”, govori nam Halim, kojeg prekida galama u neposrednoj blizini.
– Halo, bježi, od mojih ljudi. Idi u svoj dio parka. Ovo ovdje je moj dio. Idi tamo. Nabiješ cenu od 8 eura i onda niko neće sa mnom da ide. Evo, sad ću sve voziti za 5 eura – govori jedan od muškaraca u parku, koji se bavi prevozom izbjeglica do granice sa Hrvatskom.
– Stani čovječe, da ti objasnim, odgovara drugi muškarac.
– Slušaj, ako smo se dogovorili da je cijena deset eura, onda neka tako bude, uporan je prvi.
Potom su počeli tiše govoriti, jer su očigledno uskladili cijenu prevoza izbjeglica. Pomislimo, historija se i u ovom slučaju ponavlja, jer rat i tragedije uvijek na površinu izbace i profitere, koji zarađuju na tuđoj nesreći.
Nakon svađe koja je i nama i Sirijcima nepotrebno parala uši, sjeli smo na klupu u prljavom i neurednom parku, gdje se širi neugodan miris. Očima smo šarali po desetinama šatora u kojima su ležale izbjeglice svih generacija. Jedni su spavali, drugi igrali igre, treći hranili djecu…
Pogled nam se zaustavio na pokrivenoj mladoj ženi, naslonjenoj na drvo u parku. Tuga je na njenom licu. Gledala je prema dječaku koji se igrao s loptom. Dječak, po čijem kretanju se može vidjeti da je tek prohodao, u jednom trenutku je šutnuo loptu prema nama. Vratili smo loptu, koju je dječak potom uzeo u ruke i donio je ispred nas, želeći da se igra.
Nakon kraće igre, dječak je otrčao u zagrljaj majke. Tamo se osjeća najsigurnije. Njegova majka ne govori engleski, ali nam nekako objašnjava da se zove Azeb. Njen jednogodišnji sin koji se igrao s loptom se zove Azedin, a ima i kćerku Nisrin (3) i sina Muhameda (7).
– Danima putujemo iz Sirije. Želimo da dođemo do Švedske. Tamo se nalazi naš otac, koji je otišao ranije – objašnjava nam Muhamed koji pomalo govori engleski jezik.
Spakovali su šator, pokupili torbe i krenuli prema autobusu, koji će ih, nadaju se, voziti u bolji život. Tamo gdje se nalazi njihov voljeni otac i muž.
Bolji život žele i mnogi drugi Sirijci i stanovnici Bliskog istoka, koji se okupljaju ispred Info parka, gdje dobijaju sve potrebne informacije o putu prema zapadnim zemljama. Istaknuta je i tabla na kojoj su na arapskom i engleskom jeziku ispisane potrebne informacije.
– Mađarska zatvorena. Hrvatska otvorena. Ići, ići, ići…Upozorenje: U Hrvatskoj samo hodati na cestama i željezničkim prugama, zbog opasnosti od mina. Slovenija zatvorena. Ako želite ići u Hrvatsku, uzmite autobus za Šid. Cijena karte je 10 eura, piše na istaknutoj tabli.
Natpisi na tablama se mijenjaju kako se mijenja i situacija sa zatvaranjem i otvaranjem granica u Mađarskoj, Hrvatskoj, Sloveniji…
Ispred Info parka razgovaramo sa Ahmedom Zekijem iz Afganistana. Kaže da je studirao pet godina, i da je inženjer grafičkog dizajna. Njegov cilj je – Austrija.
– Kabul sam napustio zbog lošeg života, zbog stalnih ratnih sukoba i talibana. I moj otac je s njima imao problema. Želim da živim u nekoj normalnoj zemlji, gdje mogu normalno živjeti i raditi svoj posao – govori nam Ahmed, dok stoji zajedno sa svojim sunarodnjakom Lemarom.
Ahmed nam pokazuje kartu Evrope. Zanimaju ga granice i načini na koji se može doći do Austrije, gdje živi njegov amidža. Naš razgovor prekidaju kolege sa RTV Slovenija, koje zanima šta Sirijci očekuju od Slovenije. Pitaju Ahmeda, da li očekuje da će granice biti zatvorene.
– Očekujemo da će biti otvorene. Mi se ne želimo zadržavati u Sloveniji. Ja želim da dođem u Austriju – odgovara Ahmed.
Objašnjavamo Ahmedu gdje je Bosna i Hercegovina, i koje su trenutne granice Evropske unije. Zanima ga da li bi naša zemlja primila izbjeglice iz Sirije.
– Vjerovatno bi. Mnogi naši građani su u prošlosti imali slična iskustva kao i Sirijci. Ali, isto tako, i mnogi naši građani danas idu ili žele da idu u Njemačku, odgovaramo Ahmedu. Blago se nasmiješio. Sve mu je bilo jasno.
Razgovor prekida urlikanje dvojice primitivaca naslonjenih na ogradu nedaleko od nas.
– Neka, neka idu u Evropu. Sad će u Evropi da niču minareti. Sad će bombe da pucaju, dobacuju dvojica primitivaca u parku.
Međutim, pedesetak metara dalje, potpuno drugo i lijepo lice Srbije. Ivana Živković, profesorica engleskog jezika i volonterka Inicijative za saradnju, pomaže sirijskoj djeci. Tokom naše posjete djeca su radila crteže, nakon čega je organizovana izložba njihovih radova.
– Već dvije nedjelje nam traje akcija pomoći izbjeglicama. Radili smo razne stvari. Dijelili smo vodu, hranu, slatkiše, družili smo se sa djecom. Organizovali smo im gledanje crtića. Da im malo uljepšamo dane. Razumijemo kroz šta sve prolaze – govori nam Ivana.
I u susjednom parku, kod Ekonomskog fakulteta, situacija je skoro identična. Tamo ljekari ukazuju pomoć izbjeglicama, volonteri dijele sokove i pomoć. Kroz park, ispunjen Sirijcima, šetaju se Beograđanke i Beograđani. Na obližnjim mjenjačnicama, primjećujemo, istaknuti su i natpisi na arapskom jeziku.
Sirijci čekaju šta će im donijeti noć, ali i naredno jutro. Mi krećemo nazad i prolazimo ponovo pored prvog parka. Srbijanski policajci posmatraju izbjeglice. Paze na red i mir.
Na česmama u parku Sirijci uzimaju abdest. Bliži se vrijeme kada muslimani klanjaju ikindiju. Sirijci će se moliti Allahu i zatražiti da im podari sabur i snagu da ispune svoj cilj. Tražit će i mir u njihovoj rodnoj zemlji i komšijskim zemljama na Bliskom istoku.
Bliži se i Kurban – bajram, najveći muslimanski blagdan, kojeg će Sirijci dočekati izvan svojih domova, u izbjeglištvu. To će im, reći će mnogi, biti najteži dani u životu.
Vraćamo se u BiH, koja je, čast izuzecima, poprilično nijema na patnje izbjeglica u komšiluku, na umornu i iscrpljenu sirijsku djecu, koja su izbjegla sudbinu dječaka Aylana Kurdija.
Nijemi smo i tihi, kao da nikada nismo bajrame u ratu i izbjeglištvu dočekivali.
