Dok se traga za nekom novom potpunijom revizijom šta to bošnjačka politika treba da predstavlja i ko bi trebao o tome govoriti, pitanje bošnjačke omladine postaje još aktuelnije.
Nove decenije XXI stoljeća donose smjenu starih generacija koje su u proteklih 20 godina teoretski i praktički u politici vodili Bošnjake i novih generaciji čiji se intelektualni i duhovni napredak odvijao u drugačijim ideološkim okruženjima i sistemima.
Šta je politika mladih?
Politika mladih ili omladinska politika u savremenom političkom rječniku podrazumjeva aktivno učešće mladih u organima vlasti, koji kroz svoj program imaju izrađenu unikatnu viziju, misiju i ciljeve. Politika mladih je zapravo jedna ideja, u ovom konktekstu projicirana znanjem i iskustvom mladih te kao takva bi trebala znatno se razlikovati od određenih političkih ideja koje se već promiču na javnoj sceni. Prateći jedan opći okvir demokratke uređenosti i statusa omladine kao „svježe“ i „nove“ generacije, omladinska politika bi trebala predstavljati svojevrstan poziv na reformu ili izmjenu postojećih zakona i biti ideološki neopterećena, te promicati vrijednosti vladavine prava i slobodnog mišljenja.
Legitimitet omladine često je određen njihovom punoljetnošću. Uzimajući u obzir zakonske regulative, većina zemalja punoljetnost određuje sa 18 navršenih godina života, dok neke i sa 21. Drugi faktor koji upotpunjuje legitimitet jeste njihovo obrazovanje i profesionalno usavršavanje. Stečeno znanje umnogo doprinosi koliko mladi ljudi su spremni na angažman i aktivno djelovanje u društvu. Zato mnoge vlade u svijetu praktikuju češći poziv i planiraju grantove za omladinske projekte, a Evropska unija mnoga pitanja mladih i afirmaciju uređuje posebnim fondovima.
Bošnjačka omladinska stvarnost
Zbog sveopćeg prisustva različitih utjecaja, političkih, obrazovnih i ideoloških, prisutna su kolebanja i različite formacije unutar bošnjačke omladine. U tom pogledu, ne bi se mogla naći neka zajednička formulacija kojom bi se pojasnilo stanje bošnjačke omladine na prostoru BiH. Stvarnost je dakle da je bošnjčka omladina podijeljenja u svojoj osnovi, te da postoje razilaženja tamo gdje ih i ne bi trebalo biti, te se traže neprijatelji tamo gdje ih nema.
Ono što je još značajno u ovoj „podijeljenosti“ jeste nepoznavanje stanja omladine u manjem bh entitenu, Republici Srpskoj, od strane omladine koja se nalazi u Federaciji. O stanju bošnjačke omladine u Sandžaku također ne postoji dovoljna jaka veza kojom bi se razmjenila iskustva u radu i društevnom djelovanju.
Postoji problem zbog čega bi se moglo u određenom poimanju razumjeti ovakvo stanje. A to je da ne postoji konkretna i dovoljno izražena politički iskristalizirana politika bošnjačke omladine. Nije prisutna ideja i vizija omladine, bar ne u pogledu nove idejne vizije i aktivnog omladinskog duha. Neprisustvo omladinskog bunta također pokazuje da mladi nisu spremni (još uvijek) da ponude neku novu političku opciju i ponude vlastiti izvorni program razvoja države i njenog političkog uređenja kroz protestne skupove. Razlozi za taj nedostatak, kako ćemo vidjeti poslije, sigurno proističu i iz visoke stope pasivnosti većine i nedovoljno jakog glasa one manjine koja se intergrirala u političke tokove ili putem nevladinih organizacija pokušava da probudi bar dio svijesti da se određene stvari moraju mijenjati. Mijenjanje ključnih stvari ipak ne treba da proističe iz ruku starijih generacija, koji najčešće služe kao idejna podrška i mentor. Historija XX stoljeća pokazuje da koliko god određene ličnosti u poznim godinama svojom karizmom i znanjem, političkom mudrošću mogu da ostvare svoje političke vizije, mlade populacije su skupine koje implementiraju takve vizije i iz jedne teoretskog kruga pretvara ih u aktivnu stvarnu zbilju. Bošnjačka omladine koja razumije takve procese treba, ali posve mora da počne kreirati svoj sistem kojim će se uključiti u izazovnu i zahtjevnu političku scenu.
Problem identiteta
Jedan od još većih problema u pogledu bošnjačke omladine jeste nacionalna, odnosno kulturna i vjerska identifikacija. Od završetka agresije 1995. godine do danas promjenilo se mnogo nastavnih planova i programa u osnovnim i srednjim školama. Znatna je razlika između društvenih predmeta u entitetima, ali i u samoj Federaciji postoje nekoliko varijanti u pogledu gradiva iz historije, sociologije. Mnogo gradiva može donijeti konfuzije kako učenicima osnovnog i posebno učenicima srednjeg obrazovanja.
Prvi problem koji se tu javlja jeste pitanje šta je zapravo bio period 1992-1995., rat ili agresija. Ko je odgovoran, ko je glavni krivac? Poznata izdanja školskih knjiga iz 1994. godine, imala su znatan utjecaj tadašnjih dešavanja, te su neki zadaci, promišljanja i lekcije u kasnijim poslijeratnim godinama u tim knjigama i zvanično precrtavani i zabranjeni za predavanje u školi. Entitetske komisije nažalost su nalagale da se izbace bilo kakvi pomeni rata koji će favozirati jednu ili drugu stranu, te rat predstaviti kao slučaj okolnosti situacije u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije su takva gradiva donekle i bila revidirana sa dodacima o broju poginulih, proces zavšetka rata te samo indirektno spominjanje riječi agresija. No, riječi poput etničkog čišćenja i genocida su ponovo izostavljani da bi u nekim udžbenicima nakon presude Međunarodnog suda pravde u Hagu 2007. godine, dodati i neki detalji iz presude, uglavno u udžbenicima za srednje škole.
Ovakva pometnja u obrazovanju zasigurno ostavlja nedorečene konstatacije te postavlja niz pitanja koja mladi moraju tražiti iz drugih izvora. Najveću prazninu zapravo ostavlja pitanje identiteta, jer nakon niza različitih revidiranja gradiva, mladi se pitaju kojem zapravo identitetu pripadaju i sa kojim da se predstave. U ovakvoj situaciji dolazi i do ne poznavanja šta je zapravo etnički, odnosno kulturni, šta vjerski a šta nacionalni identitet. Da li je Bošnjak ili Bosanac? Da li Bošnjak može osim musliman, biti pripadnik neke druge religije ili ateista? Da li se izjašnavanjem kao Bošnjak udaljava od državnog identiteta? Da li kao Bosanac može biti Bošnjak i druga pitanja. Sve je to uzrok nepoznavanja terminologije, šta koji identitet označava.
Stvarnost je takva da se ovi identiteti ponovo prisvajaju shodno ličnim pogledima pojedinca i razumjevanjem prilika u Bosni i Hercegovini. Time se stvaraju posebni tzv. identifikacioni klanovi među mladima u Bosni i Hercegovini, koji znatno utiču i na njihove dalje životne i društvene aktivnosti, a posebno kada se uključuju u politički aktivizam.
Mladi u političkoj participaciji
Prema autorima Chisholm & Kovacheva (u knjizi Exploring the European youth mosaic – The social situation of young people in Europe, 2002), tri su osnova oblika političke participacije mladih: učešće u institucionalnoj politici (izbori, kampanje i članstvo); protestne aktivnosti (demonstracije i novi društveni pokreti); i građanski angažman (društveni život, sudjelovanje u zajednici, volonterski rad).
Sve veće stranke u svom kontinuitetu postojanja imaju i svoje omladinske ogranke najčešće oranizovani pod nazivom kao „Mladi“ neke konkretne stranke. Njihov opći cilj jeste da okupe mlađe simpatizere stranke, potencijalne članove koji su voljni uključiti se u rad stranke. Političke akademije ili političke škole koje organizuju stranke kao svoj vlastiti program upoznavanja budućih lidera predstavljaju i edukacijski model kako ciljeve i viziju stranke predočiti svojim članovima koji imaju namjeru ozbiljnije se uključiti u njihovu političku aktivnost.
Međutim, ovakav model u dosadašnjem svome radu nije se pokazao efikasnim u procesu unapređenja lošeg statusa društvene zajednice. Dva su razloga za takav odnos; prvo što i političke akademije određene stranke ali i omladinski ogranci jesu u službi opće politike stranke, što znači da i onda kada ta politika se pokaže neefikasnom, slabo razrađenom i suviše negativnom, mladi neće moći reagovati na način da objektivno govore o propustima i potrebnim reformama unutar same stranke ili partije. Tako zapravo mladi, koji nastoje da budu budućnost stranke, postanu instrumentalizirani i greške se ponavljaju. Revizija jeste prisutna, pa i u samom vrhu političkih stranaka, ali sve dok se za određenu stranku veže korupcija, nepotizam i dok komunikacija sa običnim stanovništvom jeste na nivou predizbornih skupova i neispunjenih i nadrealnih obećanja.
Drugi razlog jeste poltronoški odnosi među članovima stranke. Koliko god govorili o obostranom povjerenju i potrebnoj saradnji među samim članovima, poltronstvo je zapravo u sasvim drugoj kategoriji. Ne može se reći da se radi ni o ogromnom povjerenju niti da se radi o pomoćnoj saradnji, a pogotovo ne o razmišljanju za dobrobit društva, iako se neke odluke često pokažu dobrim na parlamentarnim sjednicama ili vijećima. Poltronstvo jeste sigurno jedna od velikih negativnosti političke scene i velika mrlja u čovjekom dopuštanju da bude dio toga, posebno u slučaju BiH i zemalja u regiji. Bošnjačka omladina ovdje pokazuje svu svoju nemoć i nedostatak vještine političke komunikacije. U želji da se „probiju“ u svojoj političkoj karijeri, mladi padaju zamku da „slijepo“ vjeruju liderima stranaka kojima pripadaju i svoja mišljenja baziraju na onome što prezentuju lideri. Gube svoj glas ondje gdje bi možda trebao da se najviše čuje, a to je ljudsko dostojanstvo. Možda i najveća šteta jeste da znanje i akademsko obrazovanje koje prođu, mladi ne iskoriste ili zloupotrijebe u određene lične sfere. Takav nedostatak kritičke racionalnosti ozbiljno dovodi u pitanje odvijanje procesa rješavanja socijalnih problema društva u cjelini u budućem periodu.
Bošnjaci u RS-u
Pitanje Bošnjaka u manjem bh entitetu oduvijek je postalo i bilo pitanje opstanka. A pitanje opstanka uvijek je zavisilo koliko bošnjačka omladina živi i djeluje u gradovima ovog entiteta, posebno na prostoru Bosanske posavine. No zakonski akti poputZakon o katastru i Zakon o premjeru i katastru i slični pravni akti predstavljaju pravno upotpunjenje onog što je već poznato kao „etničko čišćenje“. Ovi akti ne samo da čine postupak legalizacije otuđenog vlasništva Bošnjaka, nego i dovode bošnjačko, ali i hrvatsko stanovištvo u situaciju da svoja prava i vraćanje oduzetog vlasništva teško povrate i sudskim putem.
No, i pored zakona, društvena atmosfera također pruža negativnu sliku. Iako se radi najčešće o vandalima, nerijetko se dešavaju slučajevi verbalnih napada na Bošnjake povratnike, uništava njhova imovina, napadaju džamije i kulturni objekti, te zastrašuje povratničko stanovništvo. Mladi se teško nekad odlučuju i na povratak zbog ekonomske situacije – zaposlenja i rada, gdje je također prisutna diskriminacija na etničkoj i vjerskoj osnovi. Svi ovi faktori znatno odvlače bošnjačku omladinu da svoj rad nastave u mjestima gdje su rođeni ili im roditelji odatle potječu.
Upravo se ovdje nalazi veliki jaz između političke participacije bošnjačke omladine u Federaciji i u RS-u. Taj propust je najprije komunikacijski, a drugo, ne sprovodi se socijalna politika (koja treba rješavati socijalna pitanja), već se radi ponovo o politici interesa. Ipak, smatram da politka mladih Bošnjaka u RS-u mora imati drugačiju metodologiju, pristup i primjenu od one koja se primjenjuje u Federaciji. Jer, kako je već istaknuto, manji bh entitet i njegove granice jesu granice genocida, etničkog čišćenja, i protjerivanja bošnjačkog naroda, ali i prostor razvijanja posebnog dijaloga i komunikacije.
Tu čine grešku oni koji dolaze iz Sarajeva, Tuzle, Zenice ili drugih sličnih gradova, i ne poznavajući prilike određenih povratičkih mjesta drže govore i predavanja koja nisu prikladna u datim okolnostima. Njihov povratak u ove gradove Federacije za njih ništa nije posebno, međutim povratnici koji će ostati u svojim mjestima mogu biti izloženi različitim verbalnim napadima i optužbama da njihovi lideri šire mržnju. Treba djelovati mudro u prezentiranju istine i u takvoj okolini znatno razvijati međureligijski dijalog koliko god je to moguće, a mladi koji žive na području RS-a, sigurno najbolje znaju kako da djeluju i aktivno učestvuju u zajednici u kojoj žive.
Nepredvidiva budućnost
Kako da Bošnjaci sebe vide u nekom budućem razdoblju, teško je teoretski kazati. U fokusu je problem identiteta, personalne neodređenosti i ponovo pitanje obrazovanosti i političke osviješćenosti. Problem podijele uveliko je i dalje prisutan, a čini se da taj problem naslijeđuju i mlade generacije. Također postoje značajne razlike i u razumijevanju šta je to zapravo bošnjaštvo u modernom smislu. U Federaciji to je izraz identiteta koji se nadovezuje na vjersku pripadnost muslimana i pitanje privrženosti državi, u RS-u je to pitanje entičkog, nacionalnog i kulturnog opstanka, a u Sandžaku izraz kulturne afirmacije i očuvanja tradicije. Mladi Bošnjaci su nažalost i žrtva neslaganja bošnjačkih historičara, kulturno-umjetničkih radnika, a ponajviše političkih subjekata, te se često i nađu u nedoumici „ko je ko u Bošnjaka“. Potrebno je da profesori koji uveliko posvećuju pažnju anticipaciji Bošnjaka i bošnjačkom identitetu, razjasne ovaj veliki propust, u suprotnom rezultat neće biti nimalo ugodan u budućnosti – stvorit će se generacijski problem koji će iznova biti prepreka da nove generacije razumiju ono šta je bosanstvo, šta je bošnjašto i zašto je ključno razvijati svijest o svojoj vlastitoj ulozi i društvenoj političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine i njenog statusa u regiji, u Evropi i svijetu.
Značajan faktor učešća bošnjačke omladine u društvu treba biti ideja pluralizma. Živjeti i djelovati u međukulturalnom, vjerski mješovitom društu jeste izazov, ali i umijeće. Kada se govori o neadekvatnom odnosu spram muslimanskih ili nekih drugih vjerskih, nacionalnih manjina u određenim dijelovima Evrope uvijek se dolazi do problema predrasuda i subjektivnog neznanja. To je nedostatak vještine ljudi da razumiju drugo i drugačije, pri čemu se javlja strah od nepoznatog. Bošnjačka omladina u ovom vremenu ne može sebi dopustiti da određene pojave, ličnosti ili dešavanja ocjenjuje površno i pristrasno, pa i onda kada se radi o ljudima koji nam mogu biti rodbina, prijatelji ili poznanici. Svoj identitet, svoju kulturu mogu najbolje isticati rezultatima na polju nauke, kulture, umjetnosti, ali najprije kroz zajednički udruženi angažman u javnom životu i zaštiti općeg dobra. Tada možemo reći da na javnoj sceni imamo inspirativnu političku misao bošnjačke omladine, koja je u stanju primjeniti adekvatnu politiku općeg dobra i pravednosti.
Piše: Kemal Obad/Pan Bošnjak
