Priča o našem Emiru Sulejmanoviću izašla je 8. 7. u zagrebačkim Sportskim novostima.
Prije 19 godina, 11. srpnja 1995. godine, srpske snage zauzele su malu enklavu Srebrenica i počeli su najcrnji dani u europskoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata. Kolone izbjeglica, uglavnom žena i djece, bježali su iz Srebrenice prema Tuzli i teritoriju koji je držala Armija BiH. U jednoj takvoj koloni 25-godišnja Vadheta Sulejmanović u poodmaklom stadiju trudnoće proživljavala je zbog stresa cjelodnevne trudove i na koncu 13. srpnja porodila se pored jednog kamena u sred šume, nedaleko od sela Luka kod Žepe. Rodila je dječaka i nazvala ga Emir. Mali Emir ne samo da je preživio nemoguće uvjete za jedno novorođenče nego je 19 godina kasnije jedan od najboljih mladih košarkaša. Emir Sulejmanović, danas je suigrač našeg Marija Hezonje, svog vršnjaka, u jednom od najvećih europskih klubova Barceloni. Proteklih dana o njemu se puno govorilo, jer FibaEurope, sterilna i zaostala organizacija, nije dopustila da zaigra za zemlju u kojoj i na kojoj se rodio! Fiba je jednostavno poslala dopis da Sulejmanović nema pravo nastupa za BiH barem još dvije godine, jer je prije tri igrao za Finsku.
– Kada sam čekao tri godine, čekat ću još dvije – izjavio je nakon što je dobio tu vijest Sulejmanović, iako oni koji su bliski s njim kažu da je gorko plakao nakon tog dopisa. A kada mladić koji je prošao ono što je prošao plače na takvu hladnu odluku, onda možete pretpostaviti koliko mu je stalo.
Devetnaest godina ranije, dok je malog Emira na svijet donosila majka Vadheta uz pomoć majke današnjeg gradonačelnika Srebrenice Ćamila Durakovića (!), otac Nedžad skrivao se sa svojim suborcima po šumama i pokušavao probiti srpski obruč. Dva tjedna nakon rođenja sina Nedžad je završio u zarobljeništvu. Sreća u nesreći je da je završio u rukama vojske srbijanske vojske, pa je bolje prošao od nekih suboraca i dobio “samo” logor. Bio je zatočen u logoru u Mitrovom polju 265 dana. Pušten je iz logora četiri mjeseca nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, nakon što je rat već bio završio, a finski Unprofor prebacio ga je u Finsku. Zahvaljujući Crvenom križu doznao je da su Kladnju živi i zdravi supruga Vadheta, sedmogodišnji sin Semir i 16-mjesečni Emir, pa je ishodio da se prebace u Finsku.
Smjestili su se u gradu Yuvaskyla i počeli miran život, činilo se da su tragedije iza njih, no prava tragedija tek je čekala. U prosincu 2000. godine Vadheta Sulejmanović završila je u bolnici zbog visokog pritiska i onda iznenada umrla, u tridesetoj godini života. Mali Emir ostao je bez majke, a nije imao ni pet godina.
– Zbog prerane smrti supruge napustio sam i posao kako bih se posvetio sinovima. Moj dan trajao je od šest ujutro po ponoći. Oni su bili mali, pa sam morao kuhati im, raditi sve po kući što je radila njihova pokojna majka. Živjeli smo od socijalne pomoći. Nije nam bilo lako. Stariji sin Semir trenirao je nogomet, a Emir košarku. Nisam htio da im uskratim bilo što, pa i bavljenje sportom, koji im je bio jedna od rijetkih razonoda, utjeha u tuzi za majkom – kazao je Nedžad u jednom intervjuu prošle godine.
OD POSUĐENIH 700 EURA DO BARCELONE
Mali Emir trenirao je u finskom klubu Kaarinan Ura Basket i zahvaljujući upornosti trenera Anttija Saarinena strahovito napredovao i dobio poziv u kadetsku reprezentaciju Finske. U toj skandinavskoj zemlji svi koji su pozvani na pripreme reprezentacije moraju to platiti iz svog džepa, što je kod nas nezamislivo, a da Nedžad Sulejmanović nije posudio tih 700 eura pitanje je bi li došlo do novog poglavlja u njihovom životu. Naime, Sulejmanović je otišao na Europsko U16 prvenstvo B divizije u Strumicu i tamo svojim igrama privukao na sebe pažnju Dragana Janjića, šefa omladinskog pogona ljubljanske Olimpije, koja ga je poptisala i kasnije prodala u Barcelonu No, nije Janjić jedini koji je u Strumici zapazio bosanskog Finca. Na tom prvenstvu igrala je i Bosna i Hercegovina, a glavni tajnik bh. saveza Harun Mahmutović vidio je u (tada) 200 cm visokom mladiću ogroman potencijal. Mahmutović i Sulejmanović su razgovarali i od tad više kod mladog košarkaša nije bilo dvojbi. Sulejmanović više nije zaigrao za Finsku niti na jednom natjecanju.
– On je tada odmah odlučio da želi igrati za Bosnu i Hercegovinu, zemlju svojih roditelja, u kojoj se rodio… Fincima je poslao službeno pismo u kojima ih je to obavijestio. Oni su htjeli da on igra za njih na Svjetskom prvenstvu, no i to je odbio! Mi smo također poduzeli sve potrebno da bi došlo do promjene državljanstva, ali onda se umiješala birokracija, politika, što li već – govori nam Mahmutović, čovjek koji je u bosanskom ‘siromašnom’ savezu zadužen za sedam reprezentativnih selekcija, ali koji dobar dio svoje nevjerojatne energije troši na borbu s Fibinim birokratskim aparatom i s drugim nacionalnim savezima koji ne žele pustiti svoje naturalizirane Bosance i Hercegovce.
– Finci su nas htjeli obeshrabriti i tražili su 20.000 eura kao neku vrstu odštete, jer su znali da je nama to puno. Nama i jeste puno, ali rekli smo da ćemo platiti makar posudili. I onda dođe dopis Fibe da ne može igrati za nas. Mali Emir bio je shrvan, plakao je, ali nećemo na tome stati. Nećemo jer nije ljudski.
Ni finska federacija ni FibaEurope nisu htjeli dati suglasnost i Sulejmanović će moći nastupiti za BiH tek za dvije godine, što znači da će propustiti EP za mlade ovog ljeta, a vjerojatno i eventualni Eurobasket idućeg. No, Harun Mahmutović kaže da će Košarkaški savez BiH unajmiti odvjetnika i da će ovaj slučaj završiti na višim instancama, pa makar i na Europskom za ljudska prava u Strasbourgu.
– Imamo popis od 97 košarkaša koji su rođeni ili vode podrijetlo iz BiH, a igraju za druge države. Njima se mijenjalo državljanstvo kako se htjelo, a nas tko j…! Emir je jako želio zaigrati za svoju domovinu već ovo ljeto, želio je biti s “rajom”, s prijateljem Jusufom Nurkićem, želio je igrati pred svojim ljudima… Svi znamo kakva je Fiba organizacija, ali mislio sam da imaju barem osjećaj za ljudsko.
Emir je preživio ljudsku tragediju u Srebrenici, preživio je osobnu tragediju, preskočit će i birokratsku barijeru koja mu je nametnuta…
Juka i Emir – dva prijatelja i različita svijeta
U jednom trenutku u Olimpiji su bili tri Bosanca, tri prijatelja koji igraju za različite reprezentacije – Alen Omić (Slovenija), Emir Sulejmanović (Finska) i Jusuf Nurkić (BiH). Omić je najstariji, a Juka (Nurkić) i Suljo (Sulejmanović) s koro su vršnjaci i danas su možda i najbolji prijatelji. Premda su karakterno potpuno različiti.
-Emir je dosta stidljiviji i povučeniji od Juke koji je, znamo svi, pravi mangup. Ali to što su obojica ovog ljeta žrtvovali puno toga, Nurkić priliku da igra NBA ljetnu ligu, a Sulejman Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, kako bi bili s vršnjacima iz U20 reprezentacije, samo govori o njihovom karakteru – kaže Harun Mahmutović.
Bolesni Aco pod visokom temperaturom išao gledati Emira
Emira Sulejmanovića je još prošle godine na širi popis seniorske reprezentacije BiH uvrstio tadašnji izbornik Aleksandar Petrović. Aco je Sulejmanovića vidio uživo i čim ga je vidio nije dvojio o tome da ga uvrsti na širi popis.
– Prije dvije godine, kada je Aco tek postao izbornik, rekao sam mu da u Olimpiji igraju dva “klinca” koje jednostavno mora vidjeti. Naravno, bili su to Nurkić i Sulejmanović. Acu sam pokupio u Zagrebu i imao je temperaturu skoro 40. Jedva je držao glavu uspravno! Bez obzira na to došli smo u Ljubljanu i obojica su ga impresionirali. Preporučio ih je obojicu Cedeviti, a tamo je kasnije završio Nurkić.
