Potpisnik ovih redova ima pijesak u lijevom bubregu.
Imao!
Nakon vožnje brzom cestom od Peći do Prištine pijeska više nema! On se, jednostavno, nikako više nije mogao održati u „spornom“ bubregu.
Džombasta cesta
Put je moderan, asfalt je još svjež, a i dalje se gradi jer cesta nije u cijelosti završena. I prilično je džombasta. Posebno za novopridošle na njoj.
Kosovo je danas veliko gradilište.
U odnosu na prije 10 godina neprepoznatljivo! I to ne samo Priština već i ostatak Kosova kuda sam prošao.
S graničnog prijelaza Kula, koji od Rožaja vodi prema Peći, puca prekrasan pogled na dolinu načičkanu kućama, zgradama, tvornicama i ispresijecanu cestama. Većina ih je obnovljena ili izgrađena iz temelja. Uključivši i onu koja vodi ka Prištini.
Zastave albanske, one crvene s crnim dvoglavim orlom, i ove „moderne“, koje je očigledno kreirao isti lik koji je iscrtao i postratnu zastavu Bosne i Hercegovine, pokazuju gdje ste.
Ako zastava nema, onda tu nisu Albanci većina.
Kult zastave na Kosovu njeguju Srbi i Albanci.
Na putu od Prištine prema Mitrovici sve je u kolažu. Do Vučitrna vas prate albanske zastave. Tu silazite s moderne brze ceste i stižete na stari magistralni put iz „Titinog doba“. Ne prođete možda ni 500 metara i dočekaju vas zastave Srbije.
One su načičkane svuda. Na svakoj drugoj banderi prema Mitrovici ih vidite. Svježe isprintane, one su nakačene da dočekaju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je u prošlu subotu i nedjelju bio tamo.
Onda zastave nestaju i približavate se izmiješanim naseljima Bošnjaka, Albanaca i Srba ovog grada. Pa vas onda opet dočekaju zastave Srbije i ćirilični natpisi.
Zagazili ste već dublje u teritorij koji naseljavaju kosovski Srbi.
Nadrealna scena
U blizini Zubinog Potoka nadrealna scena. S lijeve strane ceste je hotel ispred kojeg je na banderi zastava Srbije koju su kiša i vjetar prilično poderali. Ali je i dalje tu. Bar ono što je ostalo od nje.
Tačno prekoputa, na drugoj banderi, lijeno se vihori potpuno nova zastava, opet Srbije.
– Vala, meni je svejedno, doš’o ne doš’o. Kako god, ja ću živjeti isto – kaže jedan lokalni Srbin, nemarno zavaljen u stolicu narednog hotela. Usluga je sasvim OK. Internet ne radi, a kafa je očajna!
Odatle put vodi ili nazad ka Prištini ili naprijed prema Sandžaku.
A u Prištini život ide punim tempom.
Ulice su prezakrčene. Priština ima nekih 200.000 stanovnika. Njenim ulicama mora krstariti barem isto toliko automobila! Vozači su nevjerovatno strpljivi. Kao u Americi, ako je pješak zakoračio, vozač staje. I tako, mic po mic, pretrpanim prištinskim ulicama, haotičnim kružnim tokovima, pred semaforima (da, ima ih!)…
Glavni grad Kosova „načičkan“ je novim zgradama, „išpartan“ savremenim bulevarima i „izrezan“ starim mahalama.
Najzanimljiviji je centar grada, velika pješačka zona koja od Parlamenta i Vlade Kosova vodi prema modernoj katoličkoj katedrali. U svako doba dana ne nedostaje pješaka. Upadljivo je prisustvo mlade populacije.
A kako i ne bi. Prosječna starosna dob Kosovara je 28,5 godina. I čini ih uvjerljivo najmlađom evropskom nacijom.
Loš prosjek
Prosječna kosovska porodica danas broji pet članova. Nije davno bilo kada je prosjek bio – sedam, pa i malo više.
Sa 159 stanovnika na 100 km2, Kosovo je jedna od najgušće naseljenih država svijeta. I vodeća evropska država po natalitetu.
Statistika kaže i da je za 80 proteklih godina upeterostručen broj Albanaca na Kosovu!
Sve to neko mora nahraniti, obući, poslati u školu, oženiti (pa i razvesti, mada rijetko)…
Kažu da će ovu godinu Kosovo završiti s impresivnih 4,5 posto, a narednu sa čak 6 posto rasta bruto društvenog proizvoda.
– Da bi građani osjetili ekonomski napredak, treba nam stabilnih 6 posto, a da bi bili sigurni u daljnji prosperitet, treba nam 8 posto rasta BDP-a. Idemo na to – kaže nam jedan od kosovskih ministara.
S njim pričamo u pauzi razgovora koje vodi o najvećoj farmi gljiva u Evropi koju je netom otvorio i velikom vjetroparku koji se ubrzano gradi. U tom savremenom čudu, kaže, bit će najviše vjetrenjače u Evropi. Izgradili ih i postavljaju Turci!
Ima nekih u ovom našem regionu koji se ježe i na pomisao da je Kosovo država.
Ali država itekako jeste. Nije ona moderna evropska/zapadnjačka. Ali jeste sve naprednija balkanska. Dojam je potpisnika ovih redova da Kosovare, bez obzira na naciju, politika i ne zanima. Ogadila im se. Radije se zabavljaju, druže, „vise“ po društvenim mrežama…
Albanski je jedinstven govor na svijetu
Albanski jezik pripada grupaciji indo-evropskih jezika. Ali je u njemu potpuno odvojen, autohton. Nema nijednog sličnog jezika kojim neko dugi govori.
Ta činjenica jedna je od ključnih u tvrdnjama da su Albanci potomci Ilira i najstariji stanovnici Balkana.
No, Albanci su vrlo elokventni. Engleski je svuda prisutan, bosanski već manje.
Brojna dijaspora
Procjenjuje se da je po svijetu rasuto između 800.000 i milion Kosovara!
Najbrojnije su populacije u Švicarskoj – 350.000 i Njemačkoj – 300.000. Potom slijede SAD i skandinavske države.
Tvrdi se da bi 50 posto mladih Kosovara sad napustilo svoju državu i krenulo na Zapad trbuhom za kruhom.
Gege i toske
Albanski jezik poznaje dijalekte gege i toske. Ovi prvi su na Kosovu i sjeveru Albanije, drugi na jugu Albanije. Kažu da se, ipak, razumiju.
Albanci su rasuti i po Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Grčkoj, ali i Italiji.
Službeni albanski jezik temelji se na dijalektu toske.
