Senijad Ibričić (31), bivši reprezentativac Bosne i Hercegovine, te igrač više evropskih i azijskih klubova, nakon devetogodišnje reprezentativne karijere i 12 godina profesionalnog bavljenja ovim sportom, još je u nogometnom pogonu.
Za naš list kaže kako karijeru polako privodi kraju. Odaje utisak potpuno realiziranog igrača i zrelog čovjeka, roditelja, brižnog supruga i oca troje djece.
Ibričić sa suprugom i djecom
Život u deželi
Prije pola godine, nakon iranske avanture, tačnije kratkog boravka u prvoligašu Isfahanu kod trenera Igora Štimca i svega pet odigranih utakmica, Ibričić se iznenada obreo u slovenskom prvoligašu Kopru.
Došao je na poziv bivšeg kolege iz reprezentacije Zlatana Muslimovića i potpisao ugovor na dvije godine.
– Nakon kontakta sa Zlatanom, brzo sam sklopio dogovor s upravom kluba i nisam pogriješio. Odigrao sam sve utakmice u polusezoni i zadovoljan sam. Slovenska liga je za koplje iznad ostalih u regionu kada je riječ o infrastrukturi, igralištima, stadionima, organizaciji. Uostalom, nije slučajno Slovenac Aleksander Čeferin predsjednik Evropske nogometne asocijacije (UEFA) – govori nam Ibričić.
On je već u junu 2016. ušao u klupski stan u Izoli, gdje je do septembra čekao da mu se pridruži porodica – supruga Anita, Lejla (6), Edin (2) i beba Ema, koja ima tek pet mjeseci.
– Lejla je u Kopru krenula u prvi razred osnovne škole. Sada smo svi na okupu i meni je mnogo lakše i ljepše, naravno. Od Izole do stadiona imam tri minute vožnje. Anita ima svoje obaveze oko djece i domaćinstva. Ja prije treninga odvezem Lejlu u školu. Ona je komunikativna, govori engleski, turski, trenira atletiku. Ima širok spektar interesiranja, voljela bi se baviti i baletom pa ćemo vidjeti. Ručamo zajedno, ponekad izađemo i opet je na redu trening – opisuje popularni Trupko, kako ga zovu od malena, svoj i život porodice u deželi.
Ibričić i Nurković: Dvostruko kumstvo
Kroz cijeli razgovor kao najsnažnija nit pojavljuje se Ibričićeva samozatajna supruga Anita. Veže ih poznanstvo iz osnovne škole u Sanskom Mostu, od kada su nerazdvojni. Anita je prelijepa žena i, uz sve to, skromna i nenametljiva.
– Počeli smo se zabavljati u srednjoj školi i od tada se više ne odvajamo. Svi su moji transferi i odlasci bili znak da i ona kreće na put. Ni pomišljao nisam da idem sam. U Zagrebu smo još bili sami, nismo imali djece, i od 2004. do sada, gdje idem ja, tu je i moja ekipa. Danas mogu reći – sreća je da sam se rano oženio! Znate kako je, ljude slava zna ponijeti, a kada sam otišao u Hajduk, gdje sam proveo najljepše godine karijere i postigao najbolje rezultate, Anita mi je pomogla da ostanem onaj isti Senijad bez obzira na svjetla pozornice. Ona je sigurno i spas moje karijere i ja sam zahvalan Bogu da je tako – iskren je Ibričić.
Dvostruko kumstvo
Trupko nerado premotava film o kraju svoje reprezentativne karijere, odlasku na Svjetsko prvenstvo u Brazil sa momcima s kojima je deceniju djelio dobro i zlo u bh. dresu i za sve neobjašnjivom potezu tadašnjeg selektora Safeta Sušića da jedino njega ne uvede u igru.
– Najradije ne bih o tome, jer to je tužna priča, zar ne. Ali, sažvakao sam to, presretan sam i preponosan što sam bio tamo, doživio Svjetsko prvenstvo, što je san mnogih igrača. To što sam presjedio na klupi, to ostavljam selektoru Sušiću, on zna zašto je to uradio, a neki razlog je sigurno imao. Ne bih se, zaista, više vraćao na to – kaže rezignirano.
Druži se s golmanom Adisom Nurkovićem. Njihovo prijateljstvo zabetonirano je dvostrukim kumstvom – Senijad je Adisu vjenčani kum, a on kum Senijadovoj kćerkici Lejli.
Senijad Ibričić rodom je iz Kotor-Varoši, odakle je s brojnom porodicom pobjegao od ratnih nedaća. U gradu na Sani, u lokalnom Podgrmeču, počeo je šutati loptu kao dječarac. Niko tada nije slutio kako će se razvijati njegov talent. Živio je teško, majka mu je umrla mlada, a otac, na radu u Sloveniji, dolazio je dva puta mjesečno da zbrine šest sinova. Kada su se trojica najstarijih oženila, mlađa braća bila su uz njih i tako odrastala.
– Nogomet mi je, hvala Bogu, pomogao da spasim porodicu. Umjesto majke, othranile su me tri snahe. Sretan sam što sam uspio i da mogu svima njima pomoći, što i činim – iskren je 31-godišnji nogometni profesionalac.
Trenerska škola
Na kraju ga pitamo šta kada okači kopačke, jer taj dan neumitno dolazi.
– Teško će biti bez lopte. Znam da ću upisati trenersku školu, kao i mnoge moje kolege, a dalje ćemo vidjeti – kaže Ibričić.
Iako mu je najveća želja bila da nogometno zbogom kaže u dresu “Bilih”, nije mu se posrećilo zbog hira tadašnjeg trenera Hajduka i insistiranja na nekim testovima, što je on odbio. No, u Splitu je kupio stan i namjerava da u Dioklecijanovom gradu živi sa porodicom kada definitivno prekine profesionalnu karijeru.
Broj 17
Ibričić je u Sanskom Mostu otvorio lijepo uređeni kafić “17” i zaposlio porodicu. Napravio je i ekskluzivnu balon-dvoranu, jedinu ovakve vrste u ovom dijelu BiH, formirao i Nogometnu školu “17”. Naravno, ovu brojku Trupko je nosio na leđima dok je igrao u reprezentaciji.
Moje srce pripada Splitu
– Ponekad mi sve liči na san. Počeo sam u Sanskom Mostu, prvi profesionalni ugovor potpisao sam u Zagrebu, a onda sam stigao u Split. Onda Rusija dvije, Turska četiri godine, kratko Iran i, evo, sad sam Slovenac.
Moskva je jedan od naljepših gradova svijeta, ali moje srce definitivno pripada Splitu – kaže Ibričić, koji je u ovom gradu, igrajući za Hajduk 2010. godine, dobio nagradu “Hajdučko srce”.
Džeko je kum mom sinu Edinu
Društveni život Ibričića uglavnom se vrti oko nogometa. S vremena na vrijeme, kao nedavno, trkne do kuma Edina Džeke, s kojim se čuje skoro svakog dana.
– Ostao sam u kontaktu sa svima iz moje reprezentativne generacije. Obično se čujemo telefonom, podijelimo novosti, ali me s Džekom vežu najčvršće niti. Godinama smo bili cimeri u reprezentaciji, išli smo zajedno na godišnje odmore, naše supruge su poznaju. Najzad, sinu sam dao ime po njemu, a on je kum mom Edinu. To sve govori – kaže Ibričić.
