ŠKOLA ZA DAČIĆE MALE: Zar je moguće da Ivica Dačić ništa nije naučio iz ratova 90-tih godina?

Naime, u januaru 1992., u jeku rata u Hrvatskoj i priprema agresije na BiH, današnji ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić napisao je novinski članak u kojem definira politiku kao “nastavak rata mirnim putem” i sanjari kako bi se od teritorija Republike Hrvatske koji je već bio okupiran upravo srpskom agresijom i masovnim zločinima, te od teritorija BiH koji se planirao okupirati, mogla stvoriti “treća Jugoslavija”.

Sramotan članak iz pera srpskog šefa diplomatije objavljen je u časopisu Epoha (broj 12, 7. januar 1992.), čiji se primjerak čuva i u registru dokaza haaškog tribunala. Haaško tužiteljstvo je, naime, upravo časopis Epoha koristilo za izvođenje dokaza na suđenju Slobodanu Miloševiću jer je Epoha bila stranački časopis Miloševićeve Socijalističke partije u kojoj je Dačić od 1992. do 2000. bio glasnogovornik, a od 2006. je njezin predsjednik.

“Proces izgradnje nove Jugoslavije, po treći put, svakako će ovisiti od volje naroda, građana i republika, koje u nju žele ući”, piše Dačić u tom članku, objavljenom u formi izvještaja sa skupa pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”.

Zanimljivo je vidjeti što sve Dačić u sljedećoj rečenici definira kao “republike”: “Dosad su se za ostanak u toj novoj saveznoj državi izjasnili, na ovaj ili onaj način, republike Srbije i Crna Gora, Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH (u kojoj se nalaze Autonomna regija Krajina, SAO Sjeverna Bosna, SAO Semberija, SAO Romanija i SAO Istočna Hercegovina). Ukupno 12 miliona građana”.



Dačić u članku ne pojašnjava ko to, osim Miloševića i njegovih simpatizera poput samog Dačića, igdje drugdje u svijetu priznaje te navodne republike.

Dačić iznosi i plan po kojem misli da bi sve te samoproglašene republike mogle steći međunarodno priznanje.

“Sve sporne teritorije treba staviti pod protektorat UN-a i plavih šljemova. Time bi se osigurala možda i bolja zaštita srpskog naroda od agresije hrvatske vojske, ali bi se istovremeno stvorila mogućnost za izjašnjavanje stanovništva o svojoj budućoj državi (kroz 5 ili više godina). Svjetska iskustva govore da je u 90 posto slučajeva teritorijama koje su bile pod zaštitom UN-a priznato u bližoj ili daljoj budućnosti pravo na nezavisnost”, piše Dačić u svom članku u Epohi, koju je, inače, i uređivao.

Umjesto da poslušamo preporuke međunarodne zajednice, odnoso Badinterove komisije koja je sugerirala tesiranje narodne volje na referendumu i mirni razlaz bivših Yu republika u postojećim granicama, kao što su to uradile Češka i Slovačka, ili pak njihov ostanak u skrćenoj Jugoslaviji onih republika koje to žele, Dačićev politički šef, Slobodan Milošević, pokrenuo je vojnu ofanzivu s ciljem nasilnog stvaranja „treće Jugoslavije“ kako se lažno nazivao zamišljeni projekat „Velike Srbije“, prema zločinačkom scenariju koji je javno otkrio i promovirao Miloševićev portparol, Ivica Dačić.

Danas, na talasima rasprostranjene islamofobije, Dačić pokušava fasifikovati povijesne činjenice i rat 90-tih godina predstaviti kao vjerski sukob i odbranu kršćanske Evrope od prodora islama i muslimanske „opasnosti“. Ali kako će Dačić objasniti rat u Hrvatskoj: tamo nije bilo ni muslimana ni mudžahenina, ali su svejedno s lice zemlje nestajala cijela sela, naselja i gradovi nastanjeni upravo kršćanima? Kako će Dačić objasniti činjenicu da Srbija ima neriješene odnose sa svim svojim susjedima, od Sjeverne Makedonije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, i naposlijetku s Kosovom, dakle sa svim državama okruženja čije je dijelove Beograd nastojao amputirati i pripojiti „Velikoj Srbiji“.

Na suđenju Miloševiću, haaško tužilaštvo dokazivalo je da de facto nije bilo razlike između koncepta Velike Srbije, koji je otvoreno i javno pod tim nazivom promovirao Vojislav Šešelj, i koncepta “svi Srbi u jednoj državi”, koji je zagovarao Milošević, i njegov potrčko Dačić, trudeći se da javno ne govori kako mu je cilj stvaranje Velike Srbije već nove Jugoslavije sa svim Srbima u toj državi. Tužilaštvo je dokazivalo da se u obje varijante radi o istoj doktrini velikosrpskog nacionalizma.

Kao da se ništa nije dogodilo Dačić, kao nekad aktivni promotor Miloševićeve politike, i Aleksandar Vučić, kao nekad još aktivniji promotor Šešeljeve politike, danas vode Republiku Srbiju ne obazirući se na činjenicu da je njihova politika s početka 90-tih godina prošlog vijeka višestruko poražena – vojno, politički, moralno…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.