Ćosić je na svom disidenstvu zaradio vilu, a Havel tamnicu. Ćosić, kao neka stara seoska narikača kuka samo nad srpskom patnjom, dok Havel ne dijeli patnju po nacijama i na jednom mjestu kaže da je „nesreća koja se dešava ovdje priprema za patnju negdje drugdje”. Havel kaže da se „moral stavlja iznad politike, a odgovornost iznad naših želja”, dok je kod Ćosića obratno: politika je iznad morala, a želje su izvan svake odgovornosti. Sa susjednim državama Havel razmjenjuje iskustva i kapital, a Ćosić stanovništvo. Havel vjeruje u „duhovno čišćenje”, a Ćosić u etničko. Havelova država ne ratuje, dok je Ćosićeva ogrezla u zločinstvu. Havelovu državu primaju u međunarodne banke i institucije, dok Ćosićevu izbacuju čak i iz UNESKO-a.
Svaki srpski pisac koji se poslednjih godina našao u politici, uspoređivan je s Havelom, bez obzira je li demokrat ili šovinist. Sudeći po srpskim literatima u politici, još će ispasti da je politika čista poezija. Jednu oporbenu stranku u Srbiji vodi književnik Vuk Drašković, drugu pjesnik Matija Bećković; obojica su više puta istupali kao rasisti, ali su usprkos tome dobivali taj laskavi epitet „srpskog Havela”. Čak i jedna nemoralna osoba kakva je Brana Crnčević najavljivana je prigodom poslaničkih TV promocija kao „naš Havel”. To je već dovoljno da omrznemo Havela, ali to bi bilo pogrešno, jer je u toj zloporabi njegova imena posve nedužan. Sam je pisao o „ekspertima za zamagljivanje”, o totalnoj vladavini „napuhanih birokrata i anonimusa”. takvi su u ovom času avangarda srpske politike.
Konačno se ostvario i srpski san da već jednom dobiju svog Havela na čelu države, a to je Dobrica Ćosić, samo što je „veći i slavniji kao pisac od toga češkog disidenta”. Ponovo je proradila srpska mitomanija. Dosadašnji Haveli manjeg formata zamijenjeni su jednim, ali velikim i besmrtnim.
Pošto Ćosića nisu mnogo koštale njegove političke besmislice, niti njegove površne i lakomislene vratolomije, on je sada samoga sebe kaznio prihvaćajući se predsjednika države koje nema. Ne pratim dovoljno sve pojedinosti srpske politike, ali pretpostavljam da se predsjednik nove, makar i nepriznate države, obratio stranim dopisnicima, kad već nije bio u prilici napraviti gala-prijem za svjetski diplomatski zbor. Pred novinarima je morao priznali krah nacionalističke politike i vojni slom te ideologije iza koje je ostala pustoš i sramota za srpski narod. Ne znam kakve je sve protuargumente dao za sadašnje u svijetu ustaljeno mišljenje o srpskom vojniku kao krezuboj jajari, kao ubojici baba i palikući. Kako im je objasnio ovo srpsko vojevanje bez herojstva, bez smisla žrtvovanja. To svakako više nije onaj vojnik koga je i sam književnik uspješno i nadahnuto opisao u romanu Vreme smrti. Da li je on nešto rekao o tim historijskim, ratničkim, moralnim i ostalim razlikama i tko je to danas doveo Srbe da idu u besmisleni rat, u osvajački rat i da kao muhe ginu i raspadaju se tamo negdje na tuđim poljanama, bez pokopa, bez slave, bez riječi zahvale i bez opijela. Zna li Ćosić što je to tako veliko u ovom času, da je cijena ljudskog života tako mala!.
Meni je jasno tko gađa crkve i spomenike kulture, ali me baš zanima kako Ćosić pravda rušenje Sarajeva, Dubrovnika, Mostara i drugih gradova koji pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini. Možda i sam osuđuje ta barbarstva, kako to već čine mnogi rušitelji od Miloševića do Karadžića, a oni su ipak samo šegrti „velikog majstora”. Takve sitne obmane više ne pale i samo bacaju ljagu na srpski narod koji se upravo zbog te prozirne vašarske politike i našao u karanteni.
Ćosić bi i sam morao shvatiti da su danas dezerteri najbolji srpski vojnici i da je časno biti izdajnik Miloševićeve Srbije, kao god što je ponižavajuće biti građanin te nepriznate i od civiliziranog svijeta prezrene Jugoslavije. Ako je Ćosić džentlmen, morao bi skinuti kapu onoj strani koja u svojoj borbenoj mitologiji već stvara jednu rodoljubivu poetiku u kojoj postoji smisao žrtvovanja, u kojoj se zna vrijednost podviga. Obrana od srpskog teritorijalnog ludila postaje bez dvojbe herojska epopeja.
Neće biti dovoljno da se Ćosić samo ogradi od generalske bijede, već bi morao suditi toj ideološkoj bagri i kazniti je, ne samo stoga što je osramotila onu „strategiju viteštva” kojom su se dičile srpske vojskovođe u prošlosti, već što je počinila zločin protiv čovječanstva. Drago mi je što je ta čobanija izgubila rat, ali je grozno što je ostala kolektivna sramota i što je pala krivnja na cijeli narod. Kadijevići i Adžići bit će zaboravljeni, ali ostat će ovi „vizuelni simboli”, te činjenice da su Srbi krajem dvadesetog stoljeća rušili najljepše gradove, cijelu jednu mediteransku kulturu.
Uspoređivati Ćosića s Havelom znači rugati se demokraciji. Havel nikada ne bi mogao izustiti da su mirovnjaci izdajice, dok je to Ćosić još lani oglasio. Ćosića opsjedaju „konačna rješenja”, dok Havel smatra da su to „tipični snovi bezličnog uma koji transformiraju realnost u noćnu moru”. Havel se gadi totalitarnih vođa, dok je Ćosić hvalio diktatore, štoviše i ove male bezlične poput Miloševića. Ćosić je na svom disidenstvu zaradio vilu, a Havel tamnicu. Ćosić, kao neka stara seoska narikača kuka samo nad srpskom patnjom, dok Havel ne dijeli patnju po nacijama i na jednom mjestu kaže da je „nesreća koja se dešava ovdje priprema za patnju negdje drugdje”. Havel kaže da se „moral stavlja iznad politike, a odgovornost iznad naših želja”, dok je kod Ćosića obratno: politika je iznad morala, a želje su izvan svake odgovornosti. Sa susjednim državama Havel razmjenjuje iskustva i kapital, a Ćosić stanovništvo. Havel vjeruje u „duhovno čišćenje”, a Ćosić u etničko. Havelova država ne ratuje, dok je Ćosićeva ogrezla u zločinstvu. Havelovu državu primaju u međunarodne banke i institucije, dok Ćosićevu izbacuju čak i iz UNESKO-a.
Uvredljiva je usporedba Ćosića sa Havelom, uz to je i opasna, jer hoće nivelirati različite stvari. Havel u jednom svom eseju razmišlja o politici koja će „ignorirati državne granice, političke sustave i blokove sila” i koja će napraviti realnost „od fenomena ljudske savjesti”. Ćosić je opsjednut granicama i pripajanjem teritorija, srpstvom kao ideološkom kategorijom, blokovima sila kao zavjerom, a fenomen ljudske savjesti ne zna što je. „Eksperti za zamagljivanje” nastoje nam podmetnuti da su Havel i Ćosić isto, da su demokracija i nacizam isto. Ali da završim Havelovom porukom koja glasi: naša je obaveza oduprijeti se toj bezličnoj moći!
(„Novi Danas”, 6. juli 1992)
