U 11:07 prijepodne Mara Kovačević uzela je drveni štap iz kuta kuhinje i krenula na kat “naučiti snahu redu”.
Petra se udala za njezina sina manje od dvadeset četiri sata ranije, a još nije sišla iz spavaće sobe.
Mara je od pet ujutro skupljala čaše, ribala masnoću nakon svadbe i slagala stolice. Leđa su joj pucala, stopala gorjela, a iz sobe mladencâ nije dolazio ni glas.
“Petra! Siđi pomoći!”
Ništa.
“Snaho! Jedanaest je sati!”
Opet ništa.
Mara je gunđajući otvorila vrata, prišla krevetu i povukla pokrivač, već spremna izgovoriti sve što misli o današnjim mladim ženama.
Štap joj je ispao iz ruke.
Na bijeloj plahti bila je velika tamnocrvena mrlja.
Petra je ležala potpuno blijeda, usana gotovo bez boje, a kad joj je Mara dotaknula rame, jedva je otvorila oči.
“Mama…”
Jedva se čulo.
“Nemojte zvati Ivana… nemojte mu pokvariti prvi dan braka.”
Mara je počela vrištati.
Svadba je dan ranije trajala gotovo do dva ujutro u njihovoj obiteljskoj kući nedaleko od Đakova.
Mara je oduvijek govorila da se prava svadba radi kod kuće.
Dvorište pod šatorom.
Stotinjak gostiju.
Pečenje.
Tamburaši.
Kolači koje su donosile susjede.
Petra se smiješila cijeli dan, iako je nekoliko puta sjela jer joj se vrtjelo.
Mara je to primijetila.
Ali pomislila je samo:
“Današnje djevojke ništa ne mogu izdržati.”
Nakon što su posljednji gosti otišli, Ivan je uzeo Petru za ruku.
“Idemo gore. Dosta je.”
Mara je još iz kuhinje dobacila:
“U moje vrijeme mlada bi barem pomogla spremiti tanjure.”
Petra se okrenula.
“Mogu ostati…”
Ivan ju je gotovo povukao prema stubama.
“Ne možeš. Ideš leći.”
Mara je zakolutala očima.
Nije znala da Petra ispod vjenčanice već satima skriva bolove u donjem dijelu trbuha.
Nije znala ni da su ona i Ivan posljednja tri tjedna čuvali jednu tajnu.
Sljedećeg jutra Mara je bila budna prije pet.
Stjepan, njezin muž, još je spavao.
Ivanov automobil nije bio pred kućom.
Pretpostavila je da je otišao nešto riješiti oko povrata opreme za svadbu.
Nije joj bilo neobično.
Neobično joj je postalo tek oko devet.
Petra nije sišla.
U deset također ništa.
Do jedanaest je Mara već bila mokra od znoja.
Sama je očistila kuhinju.
Pokupila boce.
Stavila tri stroja suđa.
I što je dulje radila, to je bila bijesnija.
“Dođe u kuću i odmah se ponaša kao princeza.”
Stjepan ju je upozorio:
“Pusti djecu. Jučer im je bila svadba.”
“Djeca?”
Mara je pokazala prema katu.
“Ja sam se nakon svoje svadbe u šest ujutro digla i kuhala kavu cijeloj kući.”
Stjepan se samo vratio u dvorište.
Kad je Mara treći put viknula i nije dobila odgovor, uzela je tanki drveni štap kojim je inače dohvaćala zavjese s visokih prozora.
Nije ozbiljno namjeravala udariti Petru.
Ali željela ju je prestrašiti.
Pokazati tko u ovoj kući nije ničija služavka.
Kad je otvorila vrata spavaće sobe, prvo ju je udario težak miris krvi.
Onda je vidjela plahtu.
“Petra?”
Snaha nije reagirala.
“Petra!”
Mara joj je dotaknula obraz.
Bio je hladan.
Petra je nakon nekoliko sekundi otvorila oči.
“Mama…”
Mara je prvi put čula da je tako zove.
“Što ti je?”
Petra je pokušala podignuti pokrivač.
Nije uspjela.
“Krvarim od noćas.”
Mari je gotovo stalo srce.
“Od noćas?! Zašto nisi zvala?”
“Nisam htjela…”
Glas joj se izgubio.
“Gdje je Ivan?”
“Otišao je rano po stvari iz sale.”
“Zna li?”
Petra je zatvorila oči.
“Rekla sam mu da mi je bolje.”
Mara je posegnula za mobitelom.
Ruke su joj se toliko tresle da je dvaput upisala pogrešan broj.
“112?”
“Moja snaha jako krvari. Tek se jučer udala. Ne znam što joj je… samo dođite!”
Petra je pokušala uhvatiti njezinu ruku.
“Mama…”
“Šuti.”
Mara je kleknula pokraj kreveta.
“Nemoj govoriti.”
Kad je hitna stigla, jedan medicinski tehničar samo je pogledao plahtu i odmah promijenio izraz lica.
“Koliko dugo ovako krvari?”
“Ne znam.”
Mara je jedva izgovarala riječi.
“Jutros nisam ulazila.”
Petra je odvezena u bolnicu.
Mara je u sanitetskom vozilu sjedila uz njezine noge, još uvijek u pregači u kojoj je čistila kuhinju.
Tek kad su stigli na hitni prijem, nazvala je Ivana.
Javio se odmah.
“Mama?”
“Dođi u bolnicu.”
Pauza.
“Što se dogodilo?”
“Petra.”
Ništa više nije morala reći.
Ivan je stigao za manje od dvadeset minuta.
Ušao je gotovo trčeći.
“Gdje je?”
Mara je ustala.
“Na pregledu.”
“Koliko je krvarila?”
“Od noćas.”
Ivan je problijedio.
“A ti nisi znala?”
Ta rečenica ju je pogodila.
“Kako sam mogla znati?”
Ivan je prošao rukama kroz kosu.
“Rekao sam joj da jutros ostane u krevetu.”
Mara ga je pogledala.
“Zašto?”
Ivan se ukočio.
“Zašto si joj rekao da ostane u krevetu?”
Prije nego što je odgovorio, izišla je liječnica.
“Obitelj Petre Kovačević?”
Oboje su ustali.
Liječnica je pogledala Ivana.
“Vi ste suprug?”
“Da.”
“Pacijentica je trenutačno stabilna, ali izgubila je dosta krvi. Moramo napraviti još nekoliko pretraga i postupak zbog krvarenja.”
Mara se uhvatila za naslon stolice.
“Što joj je?”
Liječnica je kratko pogledala Ivana.
Njegove oči već su bile pune suza.
“Je li obitelj znala da je gospođa Petra bila trudna?”
Mara je samo zurila.
“Trudna?”
Ivan je spustio glavu.
Liječnica je nastavila:
“Otprilike deveti tjedan.”
Mara više nije čula ostatak rečenice.
Samo se sjetila kako je jučer Petri rekla da još odnese dvije pune kutije pića do ostave.
Kako ju je vidjela da se drži za trbuh.
Kako joj je rekla:
“Tek si se udala, a već si umorna?”
Ivan se okrenuo prema majci.
“Mama…”
Ali liječnica ga je prekinula.
“Postoji još nešto što morate znati.”
Otvorila je Petrinu dokumentaciju.
“Vaša supruga je već prije svadbe bila pregledana zbog krvarenja.”
Mara je polako podignula pogled.
Petra i Ivan znali su za trudnoću, ali planirali su pričekati završetak svadbe prije nego što kažu obitelji. Nekoliko dana ranije liječnik joj je zbog krvarenja preporučio mirovanje i kontrolu.
Mara tada prvi put shvaća zašto joj je sin cijeli dan govorio da Petra ne nosi kutije, ne stoji dugo i ne pomaže oko posluživanja — a ona je sve smatrala glumom razmažene snahe.
No liječnica odbija dopustiti obitelji da jednu svađu pretvori u jednostavnog krivca. Tek nakon zahvata otkriva se što se stvarno dogodilo tijekom noći i zašto Petra nikoga nije pozvala.
A kad se probudi, prve riječi koje kaže Mari potpuno joj sruše sliku koju je godinama imala o tome kakva “prava snaha” mora biti.
U 11:07 prijepodne Mara Kovačević uzela je drveni štap iz kuta kuhinje i krenula na kat “naučiti snahu redu”.
