Velesile transformišu uloge u novom svjetskom poretku

Obnovljena ruska vodeća pozicija došla je dijelom po automatizmu, jer se Amerika povukla s globalne liderske pozicije.

Prvog oktobra je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij najavio podršku svoje vlade za sporazum koji bi vodio do izbora u istočnim pokrajinama Lugansk i Donjeck – čije su velike dijelove zauzeli separatisti koje podržava Rusija 2014. – s krajnjim ciljem da im se da specijalni status samouprave.

Bio je to značajan razvojni korak, ne samo zato što je signalizirao ukrajinsko pristajanje na proces koji bi mogao okončati neprijateljstva u ovoj državi, već i zbog implikacija za svjetski poredak u oluji.

Od iranskog smionog napada na glavna naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji do pokretanja istrage o opozivu protiv američkog predsjednika Donalda Trumpa, protekli mjesec je potcrtao nepostojanost koja karakteriše međunarodni poredak. Budući da se Saudijska Arabija i Iran takmiče za dominaciju na Bliskom istoku, i budući da kineska pozicija u međunarodnom poretku i dalje evoluira, tri druga glavna igrača – Evropa, Rusija i SAD – preobražavaju svoje globalne uloge.

Počnimo s Rusijom. Od 2014., kada je ova država izvršila invaziju na Ukrajinu i ilegalno pripojila Krim, konvencionalni pogled je da je predsjednik Vladimir Putin odlučio djelovati kao kvaritelj u međunarodnim pitanjima. Ipak, dok je ova država bila dovoljno moćna da prouzrokuje probleme – i, nadala se, da čuva svoju sferu utjecaja – nedostajali su joj resursi da obnovi svoju ulogu kao globalne teške kategorije.

Putinovo iskorištavanje haosa u Siriji

U skladu s ovom perspektivom, kada je Rusija intervenisala u Siriji da podrži svog zaraćenog saveznika, predsjednika Bashara al-Assada, mnogi su vidjeli ovaj potez kao jednostavan oportunizam: Putin je iskorištavao haos da pokaže kako još može pokvariti planove Zapada. Sve veća uključenost Rusije u Venecueli i Africi je posmatrana na sličan način.

Pa ipak, danas je Rusija istinska globalna sila. U Ukrajini, Zelenskijevo prihvatanje tzv. Steinmeierove formule predstavlja glavni korak prema normalizaciji ruskog prisustva u ovoj državi i njenim vezama sa Evropom i SAD-om. Kao takva, bila je značajna pobjeda za Putina u njegovoj potrazi da oživi Rusiju kao globalnu silu.

Slično tome, u Siriji, Ujedinjene nacije su prošli mjesec najavile finalizaciju komiteta od 150 članova – koji se sastoji od prethodno odobrenih predstavnika vlade, civilnog društva i opozicije – da ponovo napiše Ustav, plan koji je prvobitno predložen na mirovnoj konferenciji u Rusiji 2018. Čak i dok se Sirija kretala prema stabilizaciji, Kremlj je signalizirao svoju namjeru da održi svoje dugoročno prisustvo, objavivši u roku od nekoliko dana nakon UN-ovih planova, da širi ruske zračne i pomorske baze u ovoj državi.

Obnovljena ruska vodeća pozicija došla je dijelom po automatizmu, jer se Amerika povukla s globalne liderske pozicije. Kontrast je bio izrazit nakon prošlomjesečnih napada na Saudijsku Arabiju.

Na američkoj strani, Trump je smjesta na Twitteru pisao ratoborne prijetnje: SAD je “naoružan i spreman”, hvalio se on i samo čeka da čuje od Saudijaca “pod kojim uslovima” da nastavi. Ali, kako je to često slučaj, Trump nije učinio kako je rekao. Umjesto toga, naredio je još jedan krug sankcija i rasporedio mali broj vojnika i neku dodatnu vojnu opremu u Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate.

Evropa pokušava igrati ulogu

Putin je, s druge strane, predstavio Rusiju kao potencijalnog garanta regionalne stabilnosti. Oprezan da ne pripisuje krivicu – Iran i dalje poriče svoju uključenost u ove napade – Putin je jasno dao na znanje da će on raditi sa svim stranama. Ruski državni izvoznik oružja također je najavio da će se susresti sa bliskoistočnim državama da im proda odbrambene sisteme oružja – što je jasan pokušaj da se uzurpira ključna američka uloga u regiji. Ovo je pristup stratega, a ne kvaritelja.

SAD se kreće u suprotnom smjeru. Uprkos svom postepenom odmaku od globalnog liderstva – procesu koji je započeo tokom administracije Baracka Obame – veći dio svijeta i dalje smatra SAD primarnom silom statusa quo. Ali ovo je više snaga navike nego logička pretpostavka, budući da SAD nije pokazao sklonost da vodi.

Zaista, sudeći po njegovom povlačenju iz glavnih globalnih inicijativa kao što je Iranski nuklearni sporazum i Pariški klimatski sporazum, SAD izgleda ima mali impuls čak da učestvuje. Uzimajući u obzir američki utjecaj – na mnoge načine, on ostaje nužan učesnik – ovo povlačenje je nekada ravno ponašanju poput kvaritelja. Budući da istraga o opozivu monopolizira američku pažnju, ovaj će se trend vjerovatno ubrzati.

Ostaje Evropa. Ni strateg, ni kvaritelj, Evropa je u suštini sistemski facilitator. Naprimjer, Francuska i Njemačka su odigrale ključnu ulogu u ostvarivanju sporazuma od prvog oktobra u Ukrajini. Francuski predsjednik Emmanuel Macron također je navodno pokušao ugovoriti sporazum o okvirnim pregovorima između SAD-a i Irana na marginama nedavne Generalne skupštine UN-a, iako bezuspješno.

Takva bi nastojanja trebala inspirisati optimizam; Evropa i dalje ima svoju ulogu i pokušava je odigrati. Ali, u vrijeme promijenjene globalne dinamike moći, evropski lideri moraju pristupiti ovoj odgovornosti sa velikim oprezom, pobrinuvši se da razmotre sve potencijalne posljedice sporazuma koje facilitiraju unutar globalnog poretka koji se mijenja.

Kao ključni globalni facilitator, Evropa treba znati kome tačno njena nastojanja služe. Ipak, kako protesti koji su izbili u Ukrajini, potcrtavaju, čak i sporazum koji obećava da će okončati godine neprijateljstva može biti rizičniji nego što izgleda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana